Na prolupalim listovima snova
Prepunim tvojih i mojih zagrljaja
Zapela je mreža laži.
Zaljubilo se sunce u moju omiljenu boju
Nebo je prekrilo sav jad sanjarske idile
Vo nepovrat si otišao i zaustavio nadanje.
I dan što je nekoć ispunjen mojim osmijehom
danas ostaje samo sjećanje.
Smijat ću se i dalje. Hrabro.
Tu pod ovim nebeskim plavetnilom,
korača sjena njegova.
Ne trebam tebe. Njega trebam.
I ne traži da mijenjam odluku.
Kocka je bačena. Odluka donešena.
Idem dalje.
Ti si svoje rekao.
Sad sam ja na redu.
I kada ovo ovaj trenutak moje inspiracije nestane
neću se sjećati stihova ovih.
Ni ovaj osjećaj postojati više neće.
Nestat će kao nikad prije viđen.
Znaš,postao si mi kao navika.
Moja jutarnja kava bez koje se ne zamišljam.
Moja večernja molitva. I znaš što još?
Ne volim te. Imam takav osjećaj.
Rekoh ovo tako lako.
Bez grča i suza.
Bio si kao unikat moga srca.
Čuvala sam svaki djelić glasa tvoga,
miris parfema,zapamtila sam svaki tvoj
centimetar zagrljaja.
I sada zaboravljam to.
Kako mogu?
Ne sramim se.Ne. Nikada.
Ne volim te. Ponavljam opet.
Sve je to bila navika.
A ti mene?
Voliš kao i uvijek?
Iskreno si mi rekao i hvala ti.
Voli me i dalje.
U tajnosti svog srca.
U zaključanom stanu raspjevaj tonove imena moga.
I ja sam to prije činila.
I na prašnjavom podu ispisala sam ime tvoje.
Nacrtala srce oko njega.
Svakidan sam iznova gledala u to.
Potajno se nadala.
Plakala. Smijala se.
Sama se sebi smijala.
Što bjeh tako zaljubljena.
Sada dok sve gledam,
vidim da je sve to samo idila bez početka.
Idila koja nikada započeta nije,a završava upravo sada.
Sada posvećujem tebi zadnje stihove.
Ti si sada za mene samo još jedan momak
pod ovim nebom što udiše isti zrak kao i ja,
koji vidi plavo nebo kao i ja,koji zaklopi oči kada gleda u sunce,
koji je sretan kada vidi osobu koju dugo nije vidio.
Isti smo. Samo ne djelimo više iste osjećaje.
Zbogom,moja preboljena ljubavi.
Post je objavljen 18.11.2008. u 22:17 sati.