Gledam na sat. Tek je šest. Budilica je namještena na 06:15. Sunce se već probija kroz zavjese na prozorima. Ove su puno deblje od bilo kojih dosad, ali ipak ne uspijevaju zaustaviti žarko jutarnje afričko sunce. Na kraju se dižem prije budilice. Pakiram stvari. Svaki put mi se čini da sve stvari neće stati u torbu i ruksak koje nosim sa sobom, ali uvijek ipak nekako misteriozno stanu. Zovem recepciju i naručujem taksi u 07:00 sati. Znam da me neće čekati taksi, već privatni automobil kojeg hotel unajmljuje za prijevoze. I znam da će me oderati.
U 07:00, kao što je pretpostavljeno, privatni automobil je pred hotelskim ulazom. Vozač je ljubazan i automobil moderan, ali za vožnju od pet minuta s jedne na drugu stranu iste četvrti uzima mi 100 randa! Taksi bi uzeo upola manje. Zanima me koliko od toga odlazi u džep one recepcionerke u Mercureu koja ga je pozvala. Sad sam zadovoljan samim sobom što joj nisam ostavio napojnicu.
45 minuta kasnije napuštam Johannesburg. Zapravo, napuštam i Južnu Afriku. Dosta je bilo. Već mi Južna Afrika pomalo izlazi na uši. Vrijeme je za promjenu. U minibusu Baz Busa, prijevozničke kompanije koja isključivo prevozi backpackere po Južnoj Africi po principu 'door to door', s još jednim dečkom i djevojkom idem na istok. Još smo svi pospani pa se držimo nekako rezervirano. Na kraju ne saznajem odakle su, ali po engleskom naglasku moraju biti iz Amerike ili Kanade. Oni izlaze u Nelspruitu, a ja ostajem i uskoro dobivam nove, razgovorljivije suputnike. Jedna je Kanađanka, a dvojica su Nijemaca. I Nijemci od valjda pete minute u minibusu već deru po pivima. Nude i meni jedno, ali zahvaljujem i odbijam. Danas nisam pošteno doručkovao, a i ručak ću, kako stvari stoje, preskočiti. Pivo mi sada ne bi dobro leglo.
Ubrzo stajemo uz cestu. Nijemci moraju na WC. U grmlje naravno. Jer tko zna za koliko je sljedeća benzinska postaja. Cesta je ista ona koju smo Vesna i ja prošli prije desetak dana na putu iz Sodwane u Nelspruit – zavojita i s puno radova. Sjećam se kako nas je tada uhvatila gusta magla i pala noć pa nismo vidjeli ni prst pred nosom. Znali smo samo da smo negdje u planinama. Danas nije noć, a nema ni magle. Prekrasan je sunčan dan i moje slutnje su se obistinile. Svuda uokolo su planine, ali ne ogoljene i suncem opaljene poput onih koje smo vidjeli po Lesotu i većem dijelu Južne Afrike. Planine na granici Južne Afrike i Svazilanda su zelene i prekrivene šumama. Kako se dižemo sve više, šume su sve brojnije. Tu ima borova i eukaliptusa. U podnožju planina smjestila su se obrađena polja i voćnjaci. Stoke je ovdje malo i zaključujem da ovaj narod živi gotovo isključivo od poljoprivrede. Sela su dosta raštrkana, a kako se približavamo Svazilandu i sve siromašnija i tradicionalnija s okruglim kolibama od blata i krovom od slame.
Tko zna da li uopće trebam vizu za Svaziland! Jedni kažu da, drugi kažu ne, a ja se odlučujem ponovno pojaviti na granici bez nje i riskirati. Tko ne riskira, ne profitira. Nadam se reprizi Lesota. Stoga je moja putovnica ponovno odjevena u tamno crveno.
“Ako imate putovnice neke južnoameričke ili istočnoeuropske zemlje, nećete moći ući u Svaziland. Trebate vizu i nju vam je neće dati na granici.”, govori nam Jesse, naš vozač.
To je nešto što nisam htio čuti. Ali da li Hrvatska uopće spada u istočnu Europu?! Tko zna... Nismo ni tu ni tamo.
Južnoafrikanci me puštaju iz zemlje. Na imigracijskom šalteru Svazilanda je mala gužva. Ispred mene je jedan od Nijemaca i bez problema ga puštaju u Svaziland. Dolazim ja također s tamnocrvenom putovnicom. Službenik upisuje neke moje podatke u kompjuter i, kada sam mislio da će mu kompjuter zatuliti da trebam vizu, ovaj mi udara pečat u putovnicu i rukom mi pokazuje da mogu proći. Čini se da me na ovim afričkim granama prati sreća. Da ne ureknem...
I tada mi je sinulo. Pa Svaziland je pedeseta zemlja koju posjećujem! Pedeseta je pala! Lagani osmijeh zadovoljstva razvukao mi se preko lica. Još mi ih ostaje “samo” nekih 150.
Svaziland je jedna od najmanjih afričkih država. Ima svega 17,364 km2 površine i 1.1 milijun stanovnika. Nažalost i najveći postotak HIV zaraženih osoba u Africi – čak 39%! Procjenjuje se da će do 2010. godine Svaziland izgubiti četvrtinu svojeg stanovništa. Zanimljivo je da je do početka 20. stoljeća glavni grad Svazilanda bio Manzini. Tada su Britanci odlučili preseliti glavni grad u nešto hladniji i klimatski povoljniji Mbabane, koji je i danas, sa svojih oko 60.000 stanovnika, službeno glavni grad ove zemlje. No, kraljevska palača, parlament i vladini uredi nalaze se u Lobambi, gradiću u dolini Ezulwini (ili u prijevodu sa Svazija, nebeska dolina), na pola puta između Mbabanea i Manzinija.
Svaziland je poput Lesota kraljevina, ali svazilandski kralj ima apsolutističku vlast i jedini je takav u Africi. U Africi su samo tri kraljevine – Maroko, Lesoto i Svaziland. A svazilandski kralj Mswati III, koji je na prijestolju od 1986. godine, ima 13 žena i oko 200 djece. Poligamija je u Svazilandu dozvoljena.
Očekivao sam od Svazilanda nešto slično Lesotu. A dobio sam šumovite planine koje su me odmah podsjetile na naš Gorski kotar. Cesta nije loša, a ni kuće koje su puno sređenije od onih u Lesotu. Rekao bih – Južna Afrika u malom.
Osam sati nakon polaska iz Johannesburga Baz Bus me ostavlja ravno na pragu Lidwala Backpackers Lodgea u Ezulwiniju. Smješten na padini jednog brežuljka i okružen prekrasnim vrtom, Lidwala je zelena oaza mira za umornog putnika koji je od šest ujutro na nogama. Pokušavam ne obazirati se na mnogobrojne bučne engleske volonterke. Komarce ne mogu zanemariti jer me uporno napadaju dok na trijemu pokušavam čitati “The Grand Railway Bazaar” Paula Therouxa.