8.poglavlje / ljube happy b-day

Marketing

-Ema? Ema molim te otvori oči… Ema ako me voliš!- rekao je mojem uhu ugodan glas prislonivši svoje usne na moje.. mislim da me to aktiviralo jer me užasno boljela glava
-Robert? Boli me glava. Au!- viknula sam kad su me pokušali pomaknuti
-Ajme! Roberte njoj je rasječena glava… Dajte nešto.. Daj gle koliko krvi..- vikao je netko..
Opet su me pokušali pomaknuti, a mene je nešto presjeklo..
-Ozlijedila je kralježnicu- netko je zajecao.. Zatim sam osjetila kako me netko podiže. Sve me boljelo ali sam šutjela.. Trpjela sam iako me htjelo rastrgati.. Osjetila sam krv u ustima. Pregrizla sam si usnicu.. Odjednom sam počela kašljati i krv je izašla iz mene.. Osjećala sam se tako.. Ne znam.. Nikakvo.. Samo sam ležala i čekala da ta bol prođe. Više nisam doživljavala nikog oko sebe.. Željela sam smrt.. Očekivala sam je. Koliko sam čitala o smrti znala sam da ovo još nije kraj. Nije još. Sad je oko mene bio samo mrak. Sad će, svaki tren..

mjesec dana kasnije

Jesam mrtva? Nemoguće.. Oko mene je bio samo mrak.. Lutala sam ne vidjevši ni sebe sve dok nisam ugledala tu iskricu.. Tu modro plavu iskricu. Nešto mi je željela reći.. Jeli to ona sitna vila iz bajki? Spremala se na odlazak..
`Ne, stani! Čekaj!` vikala sam za njom i izašla na svjetlo…
Prvo što sam ugledala bio je bijeli plafon. Bio je ukrašen izrezbarenim kockicama. Svjetlost koja je bila umjerena dolazila je od jedinog prozora u ovom prostoru. Prozor je bio ukrašen plavim zavjesama. Na prozoru je bila vaza sa svježim ružama u njoj.
Gdje sam uopće?
Preletjela sam pogledom po sobi. Prostorija je sama po sebi bila obična. Krevet, namještaj, i stolić koji je koliko sam primijetila bio pun poklona. Zidovi su bili plavi.. Modro plavi..
Nešto me zaboljelo u vratu ali nisam odustajala dok moje oči nisu pronašle ono što traže. Bilo je tu. Spavalo je na kauču boje modrog neba, boje zavjesa. Izgledao je tako milo.. Zabrinuto.. Kao da ga nešto muči. Htjela sam ustati ali sam shvatila da mi je u ruku unesena nekakva cjevčica. Otkad se to čarobnjaci služe bezjačkom metodom liječenja? U ovom slučaju transplantacijom krvi? U trenu kad sam krenula iščupati si tu žicu, za ruku me uhvatila hladnija ruka.
-E nećeš!-obratio mi se zvonki glas. Prilika koja je ušla za manje od sekunde kroz vrata. Njena crvena kosa nikako se nije stapala s ovom plavom bojom zidova. Crte lica su joj bile pravilno razmještene na savršenoj strukturi. Na sebi je imala krem haljinu, lepršavu do koljena. U ruci je nosila pladanj s hranom. Dobro sam znala tko je.
-Zdravo- pozdravih ju a ona mi dadne pusu u obraz
-Dobro Ema Caroline Stephanie Claudia Su Rain Wiliams jesi li ti normalna?- pitala me Melyanna
-Hmf.. Daj tiše malo, probudit ćeš Roberta. I ja tebe volim- promrsila sam
-Robert!!!! Diži se, Ema je došla k sebi- viknula je Mel, a Roby se ni kriv ni dužan srušio s kauča. Tresak je bio bolan. Gotovo je pretrčao ovih metar udaljenosti između nas i poljubio me tako željno, tako neočekivano.. Bilo je još nečeg u tom poljupcu samo nisam znala što.
Aaa.. Strast.. Mmmm…
-Khm khm!- nakašljala se Mely, a mi smo se odlijepili jedan od drugog, ne sasvim naravno.
-Vi ste se pomirili?- pitala sam Robya
-Da. Baš mi je drago. Jel za to zaslužno to što te jučer pozdravila i što mi se ispričala? Rekla sam ti da nije loša.- rekla sam uz smiješak a oni su se blijedo pogledali.
-Daj nemojte mi reći da još ne pričate?- rekla sam napravivši grimasu.
-Ema jel znas koji je danas dan?- pitao me Roby s nesigurnošću
-Da, 27.9. 2008.- rekla sam. Roby je rukom pokrio oči a Melyanni su se objesila ramena.
-Kaj?- pitala sam
-Ema, danas je 28. 10. 2008.- rekla je Melyanna. Ma daj. Ona se šali.
-Nije.- Rekla sam
-Je. Pogledaj si na kalendaru..- rekao je Roby i dobacio mi kalendar koji je maloprije uzeo sa zida. Ček malo pa to su slike medvjedića. Hihi. A znali su da ih obožavam.. Uglavnom kad sam shvatila koji je dan danas obojan (sređena čarolija) pozlilo mi je.
-Mjesec dana?- pitala sam, a oni su samo klimnuli glavama
-Što se uopće dogodilo i di sam uopće?- pitala sam osvrnuvši se
-Pa ti si.. Jesi znala da Riluial ima osobnu bolnicu? To je mjesto di si ti trenutno, a što se tiće razloga zašto si ovdje, reci mi prvo čega se sjećaš?- rekao je Roby
-Pa bili smo u zajedničkoj, i bili su ovi, Charnellica, Elisabeth, Sabine i Bella, i onda je nešto bilo pa je prema meni išlo crveno svjetlo, i Alex koji je…- ajme.. ALEX!!!
-Alex???? KAJ JE S NJIM??? ALEX!!!!- počela sam vikat i koprcat se u krevetu dok su mi suze navirale na oči..
-Melyanna, pomozi mi!- viknuo je Roby
-ALEX!!!!!!!- viknula sam i osjećala kako se mijenjam.. U meni je nešto buknulo. Pogledala sam svoje ruke. Blistale su.. Osjećala sam pritisak na vratu.. Lančić.. Pa da. Žario me.. Neka ga netko skine..!
-Robert kaj je s njom??- vikala je Melyanna
Odjednom sam osjetila kako me nešto obavija. Čula sam glasan tresak. Kao da je nešto odletjelo.. I još jedan.. Mislila sam samo na Alexa i na onu kuju Charnellicu. Odjednom se kraj mene stvorila Tishea.
-Ema, diši.. Moraš disati. Upravo doživljavaš preobražaj. Diši- rekla je, to meni nije ništa značilo. Ovaj bijes koji sam osjećala, bio je jači od mene.
-EMA DIŠI- viknula je. Osjetila sam kako me nešto podiglo s kreveta. Ona cjevčica je izašla iz mene i osjetila sam kako mi ruku oblijeva nešto toplo. Odjednom me presjekla bol na lopaticama. Osjećala sam kako nešto raste iz mene. Vrisnula sam. Oči koje su mi dosad bile čvrsto zatvorene sad su bila raširene u strahu. Ajme kako je sve blještavo. Hoću mrak! Osjetila sam da je nestalo topline na ruci no nisam mogla pomaknuti glavu da provjerim. Čula sam nečiji udah. Zatvorila sam oči jer sam osjetila još jednu bol u glavi.
-Ema!!- kriknula je Vicky
-Tishea kaj je s njom??- pitala je Vicky
-Psst! Doživljava preobražaj. Sad bi trebalo prestat. Evo sad će-
Shvatila sam da su njene riječi bile istinite. Nešto me spustilo na zemlju. Stajala sam uspravnu za razliku od ležanja u zraku. Otvorila sam oči. Sve mi se činilo normalno. Vicky je zadivljeno gledala u mene. Nisam znala što se dogodilo.
-Evo- rekla je Vicky davši mi ogledalo. Pogledala sam se. Samo što.. To nisam bila ja.
Ova djevojka koju sam gledala imala je rozu boju kose i bila je duga. Imala je velike oči rozih šarenica. Koža joj je bila normalna. Malo sjajnija od normalne. Vidjela sam nešto iza sebe pa sam se okrenula no to je nestalo.
-Tražiš krila?- pitala me Vicky
-Kakva krila?- progovorila sam i stavila ruku na usta. To nije bio moj glas. Ovaj glas je zvučao kao da govori više osoba u jednoj. I Vicky je zinula.
Pomaknula sam ogledalo i primijetila da imam krila. Ha?? Krila su bila roze boje i kao da su načinjene od tisuću malih konopa. Odjednom mi je Vicky prišla i htjela dodirnuti lijevo krilo.
-Ne diraj!- viknula je Tishea što je uzrokovalo Vickyno stajanje na mjestu i širenje mojih krila. Krajičkom oka sam primijetila u odrazu da je Tishea uperila prst u Vicky i povukla je sebi izgovorivši nekakve riječi. Krila su bila duga kojih 80,85cm. Bila su tako lijepa.
-Nitko joj ne smije dirnuti krila jer su sačinjena od njenih darovanih živaca. Ne smiju se dirati prvih mjesec dana jer su tek razvijena pa bi joj živci mogli otkazati- rekla je Tishea
-Kako da ih pomaknem?- pitala sam
-Smiri se i to zaželi, Ne razmišljaj o ničem. Isprazni se. Zamisli da su to dvije ruke. Bar bi ih tako trebala osjetiti.- rekla je smirivši me svojim glasom.
Odjednom sam osjetila kako se nešto miče.
-Jel se miču?- pitala sam
-Da!- rekla je Vicky, a onda me odmjerila od glave do pete. Sad sam i ja bacila pogled na to kakvu odjeću imam. Prvo što sam primijetila jest da na nogama imam crne čizmice od platna koje sežu do koljena i na vezanje su. Zatim sam imala vrlo kratku rozu suknju i ispod nje crne tajice. Majica mi je otkrivala pupak i kao da je urezana u moju kožu. Išla je na stranu. Te se na lijevoj strani spajala s suknjom i kao da je to zajedno tvorilo nekakvu haljinu. Nokti su mi bili dugi i sređeni rozom bojom. Moram priznati izgledala sam nekako... lijepo.. rozo.. hehe.. Vicky je zafućkala.
-Tishea, kako da se vratim u prvobitni oblik. U pravu sebe?- pitala sam svojim novim glasom
-Isto kao i s krilima. Zaželi to.- rekla je Primila sam lančić i zaželjela staru sebe te sam odjednom samo osjetila kako se m obavija veo i nekakve promjene. Isto tako sam osjetila onu bol u leđima. Došlo mi je da vrisnem ali sam to zadržala u sebi automatski zubima krenuvši prema usnici no onda sam jezikom napipala ožiljak i sjetila sam se Alexa. Opet sam poludjela! Izgubila sam kontrolu i veo je pukao a ja sam pala. Osjetila sam hladnoću.
Vicky je prestrašeno kriknula
-Tishea što se dogodilo?- pitala je
-Izgubila je kontrolu. No bar je uspijela preobrazit se do kraja- rekla je te uprla rukom u mene i shvatila sam da hladnoće nestaje. Ustala sam se. Opet sam bila u bijeloj bolničkoj haljini. Sad su se i Roby i Melyanna došli k svijesti. Kaj se uopće njima dogodilo?
-Ema!- viknuo je Roby odjednom primivši Melyannu
-Roby ovdje sam- rekla sam a on mi je utrčao u zagrljaj
-Zašto nisi u krevetu?- pitao je zatim primijetivši Vicky i Tisheu
-Što se dogodilo?- pitao je
-Kad je ona došla?- pitao je
-Ona je sad došla, a ovo je kućna vila koja me došla obići i pitat jesam li gladna- izlagala sam se
-Aha! Dobro jesi ti normalna??- sad je počeo vikat na mene
-Da Alex zna..- nije uspio dovršit jer sam mu upala u riječ
-Ajme, Alex!- rekla sam i izjurila iz sobe.
-Ema čekaj!- čula sam kako Vicky viče za mnom Odjednom se preda mnom stvorila Tishea i srušila me svojom čarolijom.
-Dozvoli Vicky da te odvede k njemu- rekla je Tishea stavši na mene. Bila je doista lagana.
Onda je dojurila Vicky
-E Ema ti si najnenormalnije derište koje znam- rekla je Vicky
-Da i ja tebe volim a sad me odvedi bratu- viknula sam, sad su došli i Roby i Melyanna do nas.
-Ema daj se vrati u krevet- praktički me molio Robert
-Evo samo da vidim Alexa, čekajte me ondje- rekla sam i krenula za Vicky

/...to be continued.../