Sanjano u utorak, 6. srpnja 2004. godine
Ovo je san koji me uhvatio u rano popodne, dok sam prevodila esej ruske emigrantske književnice Irine Aleksander Petrograd Lenjingradu. Riječ je o tekstu objavljenom u jednom američkom časopisu početkom 40-ih godina prošloga stoljeća. U sobu je uprlo sunce i postalo je vruće. Sve se odjednom prebacilo u neku drugu egzistenciju i činilo se da više neće biti povratka. A možda povratak nije ni potreban...
Planirala sam, prema tome snu, otići u obližnje mjesto Novigrad, sjesti u hlad ruševina Frankopanova dvorca i koncipirati tekst o vodi, koji se tematski nadovezuje na razmišljanja spomenute Irine Aleksander. Novigrad je, naime, jedno od mjesta sjeverozapadne Hrvatske gdje voda bitno obilježuje život. Kroz mjesto protječe rijeka Dobra. Uzvodno, s lijeve strane, nalazi se vodocrpilište iz kojega se napaja dugoreški gradski vodovod. Uporište mjesta je most preko rijeke, koji je u XVIII. stoljeću dala sagraditi agilna grofica Patačić (etimologija prezimena upućuje na patku!). Tako bi otprilike izgledala enciklopedijska natuknica, okvir za razumijevanje sna. Ono, međutim, što u priči ima dubinu, podtekst, jesu sjećanja na djetinjstvo, rane 60-e godine prošloga stoljeća, kad sam s roditeljima dolazila ovamo na izlet. Išli smo biciklima – mama je imala „specijalku“, ja zeleni dječji bicikl ruske proizvodnje, a tata je bicikl posudio od susjeda električara, podrijetlom Nijemca (prezime mu je bilo Jung). Smjestili bismo se tada na brdu, među ruševinama staroga grada Novigrada i gledali dolje rijeku koja se doimala nepomičnom. Tek kad bi krave s velike državne farme došle na pojilo, malo dalje od mosta, slika bi se pokrenula. Voda bi odjednom postajala tamnija i odrazi šarenih kravljih tijela stvarali bi iluziju dramatičnoga kretanja vodene mase.
Da, to je taj Novigrad, pomislila sam u svom popodnevnom snu i sjela u auto. Put me vodio ispod poznatih vinorodnih brežuljaka u okolici Duge Rese, kroza sela koja se polako pretvaraju u mirnu prigradsku četvrt s obrtničkim radionicama i malim trgovinama. Cesta je zatim neočekivano poletjela uvis i kroza šumu te je na prvom raskršću skrenula ulijevo. Tu su kotači moje corse upali u meki, mirišljavi i još topli asfalt. Pokušala sam kočiti i stati negdje uz rub, ali svježa smolasta masa odjednom je nestala i pojavio se poznati makadamski put iz djetinjstva, cesta kojom sam s roditeljima išla na izlet, puna tvrdoglavog bijelog kamenja koje je izvirivalo na najneočekivanijim mjestima. Vozila sam polako i vješto zaobilazila izbočine. Sa strane su se vukla polja i šumarci, a onda su došli i drvoredi oraha i platana. Bio je to ulaz u stari grad Novigrad. Stala sam, izašla iz auta i htjela duboko udahnuti svježi zrak. No, kad sam zagazila u travu primijetila sam da se ne nalazim na ulazu u dvorac Novigrad nego kod kuće, u Dugoj Resi, na uskoj pješačkoj stazi iza garaže, u snijegu do pojasa. S desne strane tekla je Mrežnica, bistra i zelena, a s lijeve se pružao drvored krušaka i pomalo uvrijeđena zgrada osnovne škole. Imala sam dvanaest godina i zaključila da neće biti nastave zbog visokoga snijega. Putovi su zameteni i djeca iz udaljenih sela ne mogu se probiti do škole. Gledala sam neko vrijeme nepomični bijeli krajolik i onda se ugaženom stazom uz Mrežnicu uputila prema zgradi u kojoj stanujem. Dok sam hodala, pogled mi je zapeo za drveni kip Lenjina, koji je izvirio kroz pognuto granje ukrasnoga grmlja. Lenjin u snijegu! Ne, ne idem tamo, odlučila sam. Taj prizor vodi u priču o dolasku sovjetske delegacije u Pamučnu industriju, poznatu tekstilnu tvornicu, u davnu 1960. godinu, kad sam bila odabrana, kao dijete tvorničkoga funkcionara, da drugovima iz bratske socijalističke zemlje predam buket cvijeća. Tu privilegiju imali su samo uzorni pioniri važnih namještenika. Međutim, ponudu sam odbila bojeći se da me netko nešto ne pita na njihovom čudnom, ruskom, jeziku. Detalji vezani za tu epizodu zacijelo bi navirali i ne bi mi bili ugodni pa sam nastavila put. Dok sam tako hodala palo mi je na pamet da ću se jednoga dana ipak suočiti s problemom ruske delegacije kojoj ne želim predati cvijeće. Djeca iz mog dvorišta, naime, napravit će Lenjina od snijega i ja ću ga vidjeti svaki put kad priđem prozoru. Lenjin i voda na putu – pulsiralo mi je u glavi – simboli su koji će me pratiti cijeli život. I to je kraj popodnevnog sna, ali ne i putovanja u pojam Novigrad.
San je prožet dubokom simbolikom. Novigrad mojega djetinjstva zapravo je Novigrad u Istri. Ovu je pretpostavku podupro je upravo tekst Irine Aleksander Petrograd Lenjingradu, esej, dakle, koji govori o gradu na vodi. Dokaz je drveni kip Lenjina (monument Lenjina kao posveta gradu Petrogradu ili Peterburgu, odnosno Sankt Peterburgu). Lenjin u snijegu je grad na vodi, jer snijeg je voda. Snijeg nastaje sublimacijom vodene pare u obliku heksagonalnih kristala i zvjezdica, koji su često pomiješani s jednostavnim ledenim tvorevinama. Kod temperature više od minus deset stupnjeva Celzija kristali su obično slijepljeni u pahuljice tankom prevlakom tekuće vode. „Moj“ Novigrad iz sna i konkretnog djetinjstva leži na rijeci Dobri, koja etimologijom vuče na indoeuropsku riječ doba, dakle „vrijeme“, ono što protječe. Svi su gradovi, kao što je poznato, nastali nekakvom kristalizacijom, promjenom stanja. Tako su i gradovi s imenom Novigrad nastali iz neke ideje ili čak pijanstva, jer su oba kraja, istarski i dugoreški, izrazito vinorodni, a vino je čudo života. Vino je transformacija zemaljskog i biljnog, materijalnog dakle, u duh slobodan od svih stega. Načelo vlage je nazočnost duha, tekućina je stvaralaštvo.
Novigrad u Istri u svom krajoliku ima Mirnu, rijeku čije se značenje među brojnim riječima dotiče i pojma mutacije, promjene. Imena rijeka na čijim su obalama gradovi ista imena (Novigrad) nose u sebi veliki potencijal sakralnosti, nose slavno „mir i dobro“ (Mirna i Dobra). „Imati mir“, prema Svetom Pismu, znači živjeti savršeno i bez štete. Zapravo, s mirom znači živjeti savršeno u svijetu. Jer, mir na staroslavenskom jeziku znači svijet, svemir, sve što postoji. Svijet Mirne i Dobre jedan je i jedinstven svijet, jer su obje rijeke, povijesno gledano, ispirale iste prolazne stvari – grubi alat iz kamenog doba, rimske sarkofage, ilirski nakit, talijanske i njemačke kućanske potrepštine iz XVII. i XVIII. stoljeća. No, istarska polovica svijeta, sve-mira, ipak je „svetija“: prvo, Istra možda nije dobila ime po negdašnjoj provinciji Histriji nego po babilonskoj boginji ljubavi i života Ištar, gospodarici prirodnih ciklusa, drugo – Mirna se etimologijom vezuje i za Mitru, boginju sunca, koja se uvijek prikazuje s pobjedničkim vijencem na glavi, treće – san je sveto stanje, jedna vrsta „posvećene“ smrti, bliska umjetničkoj viziji što dotiče svu raznolikost života. Istra ima sve: masline, vino, tartufe, grappu, koze, zvončiće, smokve, boškarine, crvenu zemlju.
Ako su, kako kaže Josif Brodski, naše misli strukturirane poput vode, onda je taj san o novome gradu na rijeci samo ponavljanje forme vječnosti: i Dobra i Mirna blago zavijaju u obliku Castropole, stare ulice grada Pule. Vrijeme i protjecanje logički izmiču zbilji, rijeke su samo snovi u snovima, misli, mentalna djelatnost što živi u čovjeku, oni su osjećaji, živci i tlak života. Castropola je, dakle, srž mog sna, jer, kako kaže jedna staroegipatska knjiga mudrosti: Bog je stvorio snove da bi ljudima pokazao put kad ne mogu vidjeti budućnost. I zato su sve knjige izložene u Castropoli mudre. Ima tu i Nabokova, koji se u znamenitim autobiografskim zapisima pod naslovom Govori, sjećanje sjetio boravka u Opatiji, gdje je bio kao dijete, ali Opatija je možda tek predvorje Istre pa nema planetarno značenje. U srcu Istre, međutim, u Puli, engleski jezik predavao je James Joyce i tamo je nastala priča Glina, koja je poslije ušla u cijenjenu knjigu Dublinci. Kultni ruski pisac Ilja Stogoff u romanu pak Trinaest mjeseci putovao je na hodočašće u Assisi s Hrvatom koji ga je častio grappom. Istru su u svojim djelima slavili mnogi strani književnici – od rimskog doba do raspada Jugoslavije. Podsjetimo samo na Marcijala, Dantea, Casanovu, Julesa Vernea, Paulu von Preradović, Dragana Velikića. Mnogi istarski likovi svjetski su poznati brandovi, recimo, folklorni Veli Jože ili legendarni maršal Tito, čija je ljetna rezidencija na Brijunima desetljećima figurirala kao simbol socijalističkog sjaja i visokog društva. Prebacimo li se na klasičnu glazbu, svakako nam je spomenuti skladatelja Giuseppea Tartinija, a onda bi na red došli i film, kazalište, novinarstvo, sport i tako dalje i tako dalje, što bi možda stvorilo dojam da je sve što nije Istra – zapravo nevažno.
Sajam knjiga na tlu i sa znakom Castropole u Puli, u Istri, s tragovima Istre i istrijanstva, univerzalni je duh, mjesto iz kojega Hrvatska dotiče Frankfurt, Leipzig, Pariz, London, New York, Moskvu, Varšavu, Rim, Prag, Istanbul, Lisabon i još mnoge gradove koji priređuju slavlja knjiga i pisanja.U knjigama su složeni ti i mnogi drugi, nebrojeni, snovi, a snovima svi putovi vode u budućnost.
Post je objavljen 15.11.2008. u 23:28 sati.