Marketing
Čekalište smrti
5 je sati ujutro.
Troleji su tek počeli voziti.
Samo je jedan čovjek u troleju.
Starac.
Da li je to uistinu to?
Kako prihvaćamo to što starimo iako je to normalan proces?
U zadnjoj fazi našega života svi bi kao trebali biti sretni zbog onoga što je iza njih.
Trebali bi imati ispunjeni život.
Obitelj uz sebe.
Partnera za cijeli život.
Odraslu djecu.
Unuke.
Što ako to nemamo?
Ako smo sami?
Ako nemamo svoju ljubav?
Djecu?
Prijatelje?
Šta imamo?
Šta je onda za nas život?
Svaki dan izlazimo iz svoje kuće ili stana samo da nismo sami neko vrijeme.
Nakon nekog vremena vraćamo se.
Natrag u samoću bez izlaska.
Vraćamo se u prazan stan.
Prazan krevet.
Bez glasova i ljudske topline.
Dobro je ako smo sposobni brinuti se sami za sebe.
Ako ne...
Alternativa nije ugodna.
Prije nekog vremena čitala sam u udžbeniku iz psihologije o starosti te o brojnim domovima za umirovljenike.
Tamo su ih nazvali čekalištima smrti.
To ne mora biti istina, mnogi ljudi su zadovoljni sa tim smještajima.
Imaju društvo i drugi se brinu za njih.
A neki se jednostavno ne mogu prilagoditi.
Nije to njihov dom...
Imala sam neko vrijeme jednog starijeg susjeda kojemu je umrla žena.
Sam se odlučio za to.
Srela sam ga nakon nekog vremena.
Još je uvijek bio oduševljen svime.
Više nije bio sam.
Postoje i ružni načini iskorištavanja te mogućnosti.
Neke obitelji smjeste tamo svoje bake, djedove...samo da ih se riješe iako su oni još uvijek sposobni za normalan život.
Ružno ali istinito.
A njima onda ništa drugo ni ne preostaje.
Dani prolaze a oni nemaju kamo.
Prisiljeni su biti tamo.
Obitelj ih je odbacila.
Preostaje im samo čekati...
Post je objavljen 15.11.2008. u 16:33 sati.