Adnan je putovao tri dana od Stockholma do Zagreba. Trebalo je otputovati još do Pljevlja. Dug put ga je čekao, a još je dulji iza sebe ostavio. Glad i umor su prevladali. Odlučio je odmoriti se nakratko i pojesti nešto usput, a znao je da se već i u Zagrebu nađe dobrih ćevapa, pljeskavice i šiša, pa je odlučio stati pokraj male i neugledne pečenjarnice, čudna naziva - "kratke domaće". Još mu je bilo čudnije kad je unutra ušao. Fini mirisi pečenja miješali su se s njemu neobičnim mirisima čajeva i mirisnih štapića, a gostiju je bilo svakakvih - pankeri, umjetnici, a i treba je bilo... i zgodnih konobarica. K'o u Stockholmu. Pa ti vidi. Kad je naručio šiš, konobarica mu je ponudila knjigu, kao može malo čitati dok čeka. Čuj čitati... pa još "Kratke domaće" - zbirku kratkih priča. Pa 'ajde. Čitao je, zapravo prelistavao priče. Neke su mu se činile i zgodne sve dok nisu došli ćevapi za susjedni stol i šiš za njegov. Mirisi i okusi opili su ga jače nego dva piva koje je popio gotovo na eks. A onda vrhunac. Tražio je račun. Nije ga dobio. Konobarica je došla, osmjehnula se i rekla 75 kuna, ili ako mu više paše, 10 eura.. skoro k'o u Švedskoj, pomisli. Nije moguće. Šiš je bio super i lepinja i luk, ali... Cijena... nigdje nije vidio cjenik, a ni računa nije bilo. Nije sad imao ni živaca ni vremena voditi rasprave o cijeni, ali... Konobarica je pripremila novu narudžbu. Ćevapi s ajvarom. I račun? OK. onda 75 kuna. Bez piva.
***
Haris je ostavio Adnana s robom i drugim autom u Pljevljima, a otputovao je još do Trebinja i Foče, kako bi zameo tragove. Za svaki slučaj. Znao je da ga prate. Nije se mogao osloboditi tog osjećaja. Putem do Sarajeva, stalno je smišljao kako i gdje bi dodatno zakomplicirao potragu. Otišao je još do Mostara, pa do Metkovića, a onda se preko Splita vratio u Zagreb. Taj mu grad nikad nije bio skroz jasan. Sve nešto kao lijepo i ljubazno, cure zgodne i fine, a on na kraju sam. Nije mu išlo ni s robom. Uvijek je imao konkurenciju ili policiju za vratom i uvijek se s nekim morao boriti. U Zagrebu mu je sve bilo komplicirano, pa je pomislio da će mu onda biti lakše sakriti se. Stalno ga je pratio osjećaj kako nije sam.
Lutao je Trešnjevkom cijelo prijepodne. Na trešnjevačkoj tržnici kupio je novu jaknu, a staru je bacio u auto... da auto, razmišljao je, koji auto...? Uzeo je onu Adnanovu krntiju (zbog dogovora o promjeni auta), starog Forda, koji je bio stariji od njegovog Audija... nema veze, kupit će si on drugi Audi, kad se vrati u Hamburg. Tamo ima svega.
Od silnog lutanja, ogladnio je a kad je došao do pečenjarnice ili birtije o kojoj mu je Adnan pričao
"- Ne'š vjerovat', pričao je Adnan, dok čekaš ćevape, a ima i šiša i ćevapa i pljeskavice i pite i bureka i svega ... daju ti knjigu za čitanje! Čuj, knjigu... Ja, KNJIGU! Šta se čudiš? Tamo fini svijet dolazi... baš ono pravo fina raja, a hrana k'o u Sarajevu ili Banja Luci. jedino što im je skupo... K'o da nije Zagreb - ćevapi 9 eura, šiš 10, a opet, cijena se može i dogovoriti, povećati ili smanjiti, pa ti vidi..."
Nemalo se iznenadio kad je došao do pečenjarnice o kojoj mu je pričao Adnan. Ruševna kućica izgledala je još trošnije. Vrata su visila... ipak, iz unutrašnjosti su dopirali mirisi pečenja, koji su se miješali s mirisima voća. Čuo je i neke glasove. Pričalo se tiho, gotovo šaptom. Pomislio je - klošari, skvoteri, pankeri, tko zna tko bi se tu sve mogao skrivati, u ovoj napuštenoj kućici. A i natpis o zatvaranju se vidio, oznaka, pečat, žig, sve je tu bilo. Vrata su bila razvaljena, a unutra su bili neki ljudi. Zatvoreno, a otvoreno, zabranjeno, nesigurno. Uplašio se svega toga, sve mu je to bilo sumnjivo, pa se vratio na tržnicu. Kupio je ćevape na nekom kiosku usput i razočarano ih pojeo nabrzinu, jer mu se ništa nije svidjelo, ni količina, ni meso, ni lepinja, a i luk je bio nekakav bljutav...
Još je razmišljao o onoj kućici, o glasovima koje je čuo i finim mirisima pečenja koji su se širili iznutra. Teletina? Možda. Trebalo je imati jaja i ući unutra. Možda rade u ilegali, možda su neki pravo zajebani tipovi, a možda je i neka dobra raja. Ipak, teško mu je bilo riskirati... Nije imao vremena, a nije mu više bilo 20. Morao je ići dalje na put. Iz razmišljanja ga je probudila zvonjava mobitela. Adnan. Zvao ga je iz Beča. Pitao ga je kad se mogu naći u Salzburgu? Nikad! Ne želi više tamo. Jedva je pobjegao policiji. Onda Minhen? Može. Eto, tako je to, taman kad se čovjek malo opusti, povuče ga posao i opet sve po starom. Pih. A baš je htio pojesti one ćevape za 10 eura. ovi za 3 eura na tržnici nisu bili loši, ali nekako slabi, bez duše, a luk bljutav. Jebi ga, pomisli, valjda to tako mora biti. Ima još ćevapa i birtija... Kad se vratim u Sarajevo, bit će ćevapa, a do tada, putuj Harise...
***
U izvješću prometne policije dalo se pročitati tek nekoliko činjenica. U prometnoj nesreći na autocesti Zagreb - Maribor nedaleko graničnog prijelaza Macelj došlo je do teške prometne nesreće u kojoj su poginuli H.S. (39), vozač Ford Mondea i J.A. (52) vozač VW kombija koji je zbog nepridržavanja prometnih propisa, skliske ceste i prebrze vožnje izgubio nadzor nad vozilom i prešao na suprodnu stranu ceste, te izazvao frontalni sudar dvaju vozila. Oba su vozača preminula prije dolaska vozila hitne pomoći.
Nitko nije spominjao sliku Harisove obitelji u novčaniku, porciju šiš ćevapa (onih za 10 eura) u pretincu Forda Mondea, kao ni zadnju Adnanovu SMS poruku na Harisovom mobitelu - "Harise polako. Magla je u Sloveniji. Vidimo se u Minhenu sutra. Javi se Tahiru kad stigneš. Vozdra. Adnan"
Post je objavljen 14.11.2008. u 20:16 sati.