Every day is so wonderful.
Wonderful.. Ful of wonder...Volim tu Riječ.. Pun čuda. Svaki dan je PUN ČUDA.
Da li sam ja toga svjesna? Svaki dan i u svakom trenu jednog Dana?
Da li je taj tren, ako ništa drugo a ono samo to što dišem ČUDO dostojno slavljenja i dovoljno da budem ispunjena radošću i zahvalnošću.. Trebalo bi biti.
Ali makar tek na momente ja sve češće JESAM toga svjesna, to još uvijek nije moja konstanta i moje stalno stanje.. Trajno stanje. Sranje...
Jer evo baš TO moj mozak radi... Servira mi riječ, miris, pokret... prizove neku sjetnu melodiju, privuče iz dubine neko zamrznuto sjećanje... i Hop...već sam u zamci.
Ili još gore na platnu mojeg unutarnjeg kina zaplešu slike.. Neostvarene a lako ostvarljive, jednostavne, moguće, bliske.. a opet daleke poput zemlje o kojoj sam čula i sada samo sanjarim.
Nevjerojatno je koliko snage trebaš da se vratiš sa tih putovanja.
I ne znam što je teže: kada se vraćam iz prošlosti koju nisam uspjela zadržati... Koja mi je izmakla nekako lako poput pijeska.. Znate li onaj trenutak kada ste poželjeli da SADA.. evo BAŠ SADA Svijet stane? Svijest da je BAŠ SADA to TO i da nikada niste bili sretniji.
Sjećam se jednog jutra ispred Croatie na Rivi. Stajali smo vani. Sunce je bilo spremno za jutarnje umivanje. Noć je završavala i trebalo je ići kući. Trebalo velim. A mi? Mi smo stajali nepokretni. Svi. Tako nas je našlo jutro. Sleđene, na jednom mjestu. Nitko da krene prvi. A znaš, imaš ONAJ feeling... Još tren i gotovo. A sve u tebi vrišti: Ne!!! I ne daš, nekako ne daš da ode.. Mi smo doista bili dobri u krađi vremena. Obično bi se s nekom klapskom pjesmom na usnama spustili do mora..pod grad. I Grad kakav je nekako bi nam čuvao leđa i mi bi bili sigurni... Ili smo se samo tako osjećali.. ne znam. Ja bih uglavnom pjevušila sasvim tiho jer sam uživala u njihovim glasovima, u tome kako se nekako savršeno nadopunjuju, tri različita glasa..jedan savršen zvuk. Standardna jutarnja postava: Auer, Pereza, Pero i ja. I Otok, nikako ne smijem zaboraviti Otok..jer on je zapravo naša kulisa. Sunce koje se rađa..za nas, pred našim očima i Ljubav. Uvijek je bila Ljubav, ali tada u tim zorama uz pjesmu bilo je još nešto: povezanost, trenutnost, sigurnost, ..
A danas kad se sjetim tih zora, osjetim onaj isti osjećaj kao i tada to jutro dok smo stajali ukočeni. Kada sam pogledala u Peru i znala: da, evo to je TO: Živim i ZNAM da živim. Dišem i ZNAM da dišem. I volim... nema sumnje.. ni mrva.
Ali baš kao što tada nisam mogla poput Mojsija podignuti ruke i zaustaviti neminovnost vremena... Tako ne mogu ni sada lagano se vratiti iz ovakvih nazadnih putovanja, u sadašnjost u kojoj više nemamo NAS.
Zahvalna sam što sam to imala. Jesam. No sadašnjost mi izgleda nekako, prohladno, vjetrovito, maglovito i ej... ajd da ne lažem: šuplje.
A opet kad odlutam u budućnost... povratak nije ništa lakši. Da vi samo vidite kakav sam kreator!!!! Svijet se šepuri u žutom..baš.. i naravno kad se vratim uredno me izšokira koliko tonova može da ima ta Siva.
Ne predajem se sivilu. Svako jutro otvaram oči i nasmijem se. Tu sam? Još? Koje li časti!!
A dok god sam tu učim ne odlaziti, nego biti tu i koristiti te šarene boje koje su mi dane.
Uvijek na umu imam Ljubav. Stići tamo moja je sudbina. Ali sada ne ubrzavam samo putovanje..jer ono, samo putovanje i jest smisao i dar od nje same. Bez Nje ne bi ni krenula na put. Koristim svoje boje i bojim sve oko sebe:
Samo želiš da te netko sasluša.. treba ti uho?...vidi, IMAM!
Misliš da ne vrijediš, bilo bi dobro da ti netko kaže: Vrijediš i volim te....za to služe usta?...vidi, IMAM!
IMAM i ruke...hm, možda služe za zagrljaj?
IMAM noge.. koje me možda odvedu na mjesto na kojem netko usamljen čeka posjetu.
SVE IMAM... i SVE SVOJE NOSIM SA SOBOM :)... kakvog li čuda!!
Kamo god išla sunce neće uvijek sjati.. Kao što naše zore uz pjesmu nisu trajale vječno..
Ali i te zore i sunce ja mogu nositi u sebi i mogu me grijati iznutra i to je moje zauvijek..ili bar dok je mene. I ugrijana njima mogu stvarati neke nove zore i nove osmjehe sve dok dišem.
Samo trebam ispuniti prazninu, pronaći dio slagalice koji nedostaje u mojem srcu... vidjeti cjelinu i usuditi se UVIJEK biti svoja, biti i prihvačena i odbačena, i biti voljena i ogovarana, biti drukčija i biti sretna bez obzira na okolnosti.
Želim donositi osmijeh ljudima koji su oko mene, koji su mi dani. Želim da ZNAJU da mogu biti ONO ŠTO JESU jer baš takvi oni u meni bude cijelu paletu boja i raspoloženja:
od raznježenosti (roza), neke tihe radosti (svjetlo zelena), do tuge koja potresa tijelo (siva-tamno, tamno siva)...
Prave su boje dodali... I Vi danas.. prave boje dodajete...
Život je satkan od tragova koje za sobom ostavljaju drugi...
(A kakve boje ja dodajem, kakvi su moji tragovi.. to je put kojim mi valja krenuti.)
PS: Zvuk razbijenih iluzija je identičan zvuku razbijenog stakla.
PS: Zahir na arapskome znači onaj kojeg je nemoguće ne primjetiti. Nešto ili netko tko nam, nakon što ga upoznamo, malo pomalo zaokuplja misli sve dok se više ne možemo usredotočiti ni na što drugo. Možemo ga tumačiti kao svetinju ili kao ludost.... a ja to nazivala ljubavlju, pih..ode staklo!!! Dakle ostaje mi suočiti se sa svojom ludošću. Još jedna lekcija, a Fabi šta veliš?...i bubo hvala što si tu ovih dana, samo za tebe: PS I love you :)
Post je objavljen 14.11.2008. u 18:45 sati.