Nakon skoro pola godine izbivanja, stojim pred praznim blogom i razmišljam.
Toliko toga se izdogađalo, a opet ništa jako važno, ništa jako dobro i ništa jako loše. Ne znam odakle da počnem……pa prema tome najbolje se okrenuti prema naprijed i preskočiti prošlo vrijeme.
Sinoć, lutajući ovom našom blogosferom, čitajući vaše postove, osjećala sam se kao voajer….tako glup osjećaj. Virim kroz tuđe prozore u tuđe živote a mene nitko ne vidi i ne čuje, bljuk.
A kad vidim da me se neki dragi blogeri još uvijek sjećaju i da povremeno navrate na moju stranicu, odlučila sam se malo vratiti i nešto napisati. Možda bi ispravnije bilo reći – "pokušat" ću se vratiti i "pokušat" ću nešto napisati, jer nekako mi baš ne ide.
Trebala sam sinoć sjesti na ovo mjesto, ali onaj glupi osjećaj i stresan dan učiniše svoje. Ali večeras sam tu. I imam onaj osjećaj kao prvi put kada sam sjela i pokušavala shvatiti što je to blog. Sav onaj trud i muku pa i znoj koji sam uložila u savladavanje bloganja, pa i znanje – informatičko i svako drugo - koje sam ipak proširila, ne bi trebalo baciti u vjetar, zar ne?
I tako ovaj post neće biti dug, ni rječit, jer me dugo nije bilo, izgubio mi se onaj osjećaj za pretakanje misli u riječi, sastavljanje malih kristalića u cjelinu, zavirivanje u moje zakutne ulice, ali drago mi je da sam tu. Zbog ljudi koje čitam, ljudi koje sam upoznala preko bloga, zbog bloga koji je pomogao meni. Na pravi način.
A ja sam mu skoro uzvratila na krivi način. Kao i većina ljudi u današnjem svijetu, kada im netko pokloni ili da nešto. Nakon što ga upotrijebe ili iskoriste zatvore vrata ili ga odbace.
I ja sam skoro zalupila vrata. Skoro.
Post je objavljen 13.11.2008. u 20:29 sati.