Taman što sam u postu prije posljednjeg napisala kako mi godi kontrolisana anonimnost, kako sam komplikovana kad je blog u pitanju...blog dođe na Almost cool listu. I sviđa mi se. Majke mi. Prva dva dana sam bukvalno provirivala, odmahivala glavom (k`o neki šok, šta li je) pitala se što mi je ovo trebalo, otvorim naslovnicu i brzo kliknem iksić, pitala se što mi je ovo trebalo?! Pretpostavljam da sam se uvijek plašila negativnih komentara. Međutim, kako su komentari svi do jednog sjajni i neke bih rado citirala i stavila u boxeve sa strane, pomislila sam da je ok izaći iz kontrolisane anonimnosti. Što ne znači da sam toliko naivna da mislim da negativnosti neće biti. I P. S. u sred posta, ima sjajnih novih (bar meni novih) blogova.
I mislila sam ne osvrnuti se, napisati neki lijevi post skroz, praviti se da se ništa nije desilo, ali ne mogu. Kad sa 20 pojedinačnih ulaza, dođeš na 200 dnevno, ne mogu se tek tako praviti naivna. I najradije bih sad rekla onoj osmorki koja me čita već dvije godine: „E znate šta mi ima novo s blogom...“ ali skontali su oni to i sami. Sve je isto, samo sam sad na listi sa desne strane. Fino.
Sad je na redu taj neki lijevi post koji sam htjela napisati. A tiče se roditelja. S kojima ratujem. Djecu im obožavam, ali sa roditeljima nikako da pronađem zlatnu sredinu. Sredinu u kojoj će oni shvatiti da im djeca nisu suho zlato i da je to sasvim ok. Ovako dobijam roditelje koji tjeraju svoj inat, djecu maltretiraju forsiranjem, ruše moj autoritet i sve u svemu jučer su mi napravili pakao od dana. Jer su se skoro potukle. Dvije majke. Pred svom djecom i pred ostalim roditeljima. Zbog neke treće žene koja nema veze ni sa mnom, ni školom, ni našim razredom. A ja se osjetila kao nikad u životu, k`o Sizif. Pokušavam tu djecu da naučim da nije ok svađati se i uzvraćati istom mjerom, puževim koracima uspijem djecu sprijateljiti međusobno...i onda one dođu i sav trud od skoro tri mjeseca upropaste. U momentu sam ih obje zatvorila u učionicu i stala između njih i kao da im je deset godina prvo jednoj rekla: „Hajde da saslušamo gospođu“ Pa se okrenula drugoj i to joj isto ponovila a one se nastavile još deset minuta svađati preko moje glave i lijevog i desnog ramena. Pa sam se onda pogledala sa plafona odnekud i sagledala tu cijelu situaciju i zamalo se odvalila smijati.
I danas, sve ok, kao da se ništa nije desilo. Volim svoj posao, zaista. I bude mi malo četiri časa koliko provedem sa djecom...ali sve mimo toga je ništa drugo do rudarski posao.
I ne znam kako, ali meni se redovno dešava da mi jedan dan bude savršen, sve onako kako sam zamislila to i ostvarim...sutradan, zlo i naopako. Sve što može poći po zlu, pođe. Pa sam tako jučer, poslije te scene, sa Rossom otišla da popravim raspoloženje, instant metodom, kupovinom. Kupim čizmice, dođem kući i shvatim da mi je dala jednu broj 38, drugu broj 39....
Neke dane je jednostavno lakše prespavati.
anna
Post je objavljen 13.11.2008. u 18:47 sati.