Tko je financirao Lenjina, Hitlera, Staljina, Tita, Busha, Obamu...
Mnoštvo komentara na post o rezultatu posljednjih američkih predsjedničkih izbora pokazalo je golemo zanimanje ljudi za razne aspekte toga događaja. Jedan od vidova toga fenomena je i financiranje kampanje, oko čega se razvila također žustra raspra.
Budući da su neki pokazali jaku sumnju u zakulisne igre, ne samo u tome slučaju nego općenito glede nekih važnih događaja "slijedom političkih odluka i zaključaka", smatram korisnim djelomično prenijeti završni dio šestoga poglavlja djela F. Williama Engdahla STOLJEĆE RATA (temeljne knjige za razumijevanje glavnih događaja XX. stoljeća, knjige koja se, po riječima bivšeg ministra vanjskih poslova Gvajane dr. Fredericka Willsa, preporučuje "svima koji žele saznati tko uistinu vlada svijetom, kakvi se sustavi nalaze iza podsustava što su nam dostupni u dnevnim medijima i koji su korijeni sadašnjih globalnih političkih dilema").
Riječ je ovdje, naravno, o veoma poznatom primjeru iz sredine prošloga stoljeća, koji je naizgled šokantno i sablažnjivo neusporediv s današnjim prilikama, (a dostupna literatura otkriva da se on ne razlikuje od slučajeva koji se odnose na ostala imena iz podnaslova ovoga posta), ali - da ne bude zabune! - nije uopće riječ o glavnim (medijsko-političkim) javnim protagonistima, nego o modelu tajnog financiranja, na koji se može primijeniti Balaševićev stih: "princip je isti, ostalo su nijanse"! Dakle, čitajte i "uživajte"! I, svakako – (za)mislite (se)!
U ožujku 1930., nekoliko mjeseci prije nego su anglo-američki bankari presjekli kredite Njemačkoj, predsjednik Reichsbanke Hjalmar Schacht iznenadio je vladu predajom svoje ostavke. Stvarni je razlog njegovoj ostavci bio u ponudi hitnog stabilizacijskog kredita od 500 milijuna maraka, a njemačkoj je vladi tu ponudi dao švedski industrijalac i financijer Ivar Kreuger, čuveni švedski "kralj šibica"...
Nekoliko je mjeseci nakon toga, početkom 1932., sam Kreuger pronađen mrtav u svojoj hotelskoj sobi. Službena je autopsija zabilježila da je uzrok smrti bilo samoubojstvo, ali je temeljita istraga švedskih istražitelja nekoliko desetljeća kasnije zaključila da je Kreuger bio ubijen. Osobe koje su od Kreugerove smrti trebale najviše profitirati bile su u Londonu i New Yorku, premda će istina vjerojatno ostati zakopana zajedno s Kreugerom. S njim je završila i njemačka nada u pomoć. Njemačka je bila u potpunosti odsječena od izvora međunarodnog kreditiranja.
Što se tiče Schachta, nakon podnošenja ostavke nije ni najmanje besposličario. Svu je svoju energiju posvetio organiziranju financijske potpore za čovjeka koji je, prema dogovoru između njega i njegova bliskog prijatelja Normana, guvernera Engleske banke, bio rješenje za njemačku krizu.
Od 1926. Schacht je tajno podupirao radikalni pokret Adolfa Hitlera, NSDAP. Nakon ostavke na položaj predsjednika Reichsbanke Schacht je djelovao kao ključna osoba za vezu između moćnih ali skeptičnih njemačkih industrijskih moćnika, takozvanih "Schlotbarona" iz Ruhrske pokrajine, i stranih financijskih moćnika, osobito Lorda Normana iz Engleske banke. Britanska je politika u toj konstelaciji bila stvoriti "projekt Hitler", pod punom svijesti o tome kakav će biti njegov konačan geopolitički i vojni smjer...
Britanska je potpora "rješenju Hitler" dosegla najviše razine. Britanski je premijer Neville Chamberlain postao ozloglašen zbog svoje politike popuštanja, u Münchenu 1938., nakon koje je Hitlerova vojska napravila pohod na Sudet na istoku. Philip Kerr (lord Lothian), član Okruglog stola Cecila Rhodesa... bio je bliski savjetnik Nevillea Chamberlaina. Lothian je podupirao projekt Hitler, kao član zloglasne Clivedenove postave u engleskim krugovima, kao što je radio i lord Beaverbrook, najutjecajniji britanski novinski magnat toga doba, koji je imao u rukama Daily Express i Evening Standard, s golemim nakladama. Ali, najveći je pobornik Hitlerova pokreta u Britaniji u to doba bio možda engleski kralj, Edward VIII., kasnije vojvoda od Windsora, poslije abdiciranja.
Ali izvjesne utjecajne osobe iz američkog ustroja nisu baš bile neupućene u namjere Hitlerova pokreta. Već su od rane faze u taj projekt bili uključeni vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova. Čak i prije propalog minhenskog "puča u pivnici" (beer hall Putsch) iz 1923., službenik američkog ministarstva vanjskih poslova stacioniran u Münchenu u službi versajske okupacije Njemačke, Robert Murphy, koje je kasnije bio središnja figura u poslijeratnoj Bilderberškoj skupini, osobno se sastao s mladim Hitlerom, s kojim ga je upoznao general Erich Ludendorff.
(...) Već kasne jeseni 1931. jedan je čovjek stigao iz Njemačke na londonsku željezničku stanicu Liverpool Street. Zvao se Alfred Rosenberg. Rosenberg se sastao s glavnim urednikom utjecajnog londonskog dnevnika Times, Geoffreyem Dawsonom. Times je sljedećih mjeseci dao Hitlerovu pokretu neprocjenjiv pozitivan međunarodni publicitet. Ali najvažniji sastanak koji je Rosenberg imao za vrijeme svog prvog posjeta Engleskoj 1931. bio je sastanak s Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim financijskim krugovima toga doba. Norman je, prema riječima njegova povjerljivog osobnog tajnika, mrzio tri stvari: Francuze, katolike i Židove. Normanu i Rosenbergu nije bilo teško naći zajedničku temu za razgovor. Rosenberga je Normanu predstavio Hjalmar Schacht...
Rosenberg je zaključio svoj sudbonosan posjet Londonu susretom s vodećom osobom londonske Schroeder Banke, koja je bila povezana s bankom J. H. Schroeder u New Yorku i s bankom J. H. Stein baruna Kurta von Schroedera, a ova je druga imala sjedište u Kölnu... Činjenica je da je u tom kritičnom trenutku, kad je Hitlerova stranka NSDAP dobila malo više od 6 milijuna glasova na izborima 1930. godine, međunarodna potpora Montagua Normana, Tiarksa i prijatelja iz Londona bila odlučujuća.
Dana 4. siječnja 1932., u vili baruna Kurta von Schroedera u Kölnu, Adolf Hitler, von Papen i kelnski bankar von Schroeder tajno su dogovorili financiranje, sve do Hitlerova dolaska na vlast, Hitlerove stranke NSDAP, koja je u to vrijeme bila de facto u bankrotu i s velikim dugovima. Još su se jedanput sastali Hitler i von Papen, 4. siječnja 1933. u von Schroederovoj vili u Kölnu, kojom prigodom je okončan plan rušenja slabe Schleicherove vlade i formiranja desničarske koalicije. 30. siječnja 1933. Adolf Hitler je postao kancelarom Njemačkog Reicha.
Alfred Rosenberg je zadnji put posjetio London u svibnju 1933., ovoga puta kao jedna od najbliskijih figura nove Hitlerove Vlade. Otišao je direktno u ladanjsku kuću Sir Henrija Deterdinga u Buckhurst Parku u Ascotu, direktora Royal Dutch Shella i najutjecajnijeg poslovnog čovjeka u svijetu. Prema izvješćima engleskog tiska, njih su dvojica imala tople i plodne razgovore. Rosenberg je po prvi put sreo Deterdinga za vrijeme svoga prvog putovanja u London, 1931. Royal Dutch Shell imao je prisne kontakte s njemačkom strankom NSDAP, za koju je davao potporu. Dok su detalji ostajali u tajnosti, pouzdana su britanska izvješća iz toga vremena tvrdila da je Deterding dao znatnu financijsku potporu za Projekt Hitler u njegovoj kritičnoj ranoj fazi.
Dok je Engleska banka čvrsto odbijala dati pfenig kredita Njemačkoj u kritičnom razdoblju 1931. i na taj način ubrzala bankarsku krizu i krizu nezaposlenosti koje je vodećim krugovima u Njemačkoj učinila očajne alternative poput Hitlera čak zamislivima, čim je Hitler učvrstio vlast, početkom 1933., taj je isti Montagu Norman pohitao nepristojnom brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po život važnim kreditom Engleske banke.
Norman je u svibnju 1933. napravio specijalni posjet Berlinu radi dogovora o daljnjoj tajnoj financijskoj stabilizaciji novog režima. Hitler je uzvratio tako što je Normanova dragog prijatelja, Schachta, imenovao ministrom gospodarstva i predsjednikom Reichsbanke. Na ovoj je drugoj dužnosti Schacht ostao do 1939.
(Zadnja bilješka:)
Među malo korištenim izvorima za ovu slabo obrađenu pozadinu nalaze se: Pool, J.&S., "Hitlers Wegbereiter zur Macht: Die geheimen deutschen und internationalen Geldquellen, die Hitlers Aufstieg zur Macht ermöglichten" /Ljudi koji su Hitleru pripremili put: tajni njemački i međunarodni izvori novca koji su omogućili Hitleru dolazak na vlast/, Scherz Verlag, München, 1979.; Pentzlin, Heinz: "Hjalmar Schacht", Verlag Ullstein GmbH, Berlin, 1980.; Chaitkin Anton: "Treason in America", New Benjamin Franklin House, New York, 1985.; James, Harold: "The German Slump: Politics and Economics 1924-1936", Clarendon Press, Oxford, 1986.
Budući da se vremenski podudarilo divljanje skupine mladih u Karlovcu (predvođenih predsjednikom HDZ-ove mladeži) i obilježavanje 70. obljetnice famozne grozote "Kristalne noći" (koja se smatra uvertirom u holokaust), u Novom je listu (10.11.2008.) kolumnist Branko Mijić, potpuno mirne savjesti i pera, ali kristalnom logikom p(r)olupane moždane kugle, doveo ta dva događaja u vezu. I ne samo da je upitao jesu li ti mladi huligani pronašli svoje uzore u Ustaškoj mladeži, nego ih je usporedio sa "smeđim košuljama natopljenim alkoholom minhenskih pivnica"! Iako je, vjerojatno riječ o pijanim budalama stadionskog tipa, čije su 'šulje' natopljene alkoholom 'žuje'...
No, umjesto da se, kao prava insajderska faca, isprsi pa narodu protumači npr. "slučajnu podudarnost" sličnosti i simbolike nadnevka Kristalne noći – 09.11. – i famoznog rušenja Blizanaca u New Yorku – 11.09. (što pokazuje sklonost numerologiji tajnih društava – kakvo je i ono u kojem je rođen "projekt Hitler"!), Mijić perfidno stigmatizira cijeli hrvatski narod, "proričući" mu optužnicu i sudbinu Nijemaca nakon Kristalne noći... Takve je riječi mogao napisati samo totalni zlobnik ili neznalica. A Mijić nije ovo drugo. Baš bi bilo zanimljivo znati koja ga banka financira!
Post je objavljen 12.11.2008. u 22:55 sati.