Točno prije godinu dana Ludlud je popio svoju posljednju pilulicu i prestao biti lud. Potvrđeno službeno od doktora Nadležnog! Dosadan sam s tim, znam, ali to je važna obljetnica. Službene lječničke potvrde su važni dokumenti, iskustvo nas uči.
Jučer sam, recimo, bio na jednom od onih tužnih i velikih sprovoda kakvi budu kad umre mlada osoba. Pred odar je istupila redakcijska kolegica prerano preminule, progutala knedlu, izvadila veliki papir i počela tako što je pročitala naslov svog nekrologa:
„Intelektualac i društvo“. Prepuna dvorana ljudi na krematoriju unisono je učinila jednu stvar: podigla obrve. Uslijedio je dug i zamoran tekst koji zaslužuje biti objavljen u idućem trobroju Matice štreberske na ovom blogu. Pri čitanju je govornica grcala u suzama. „Antropologistička i sociometrijska (grc!) interpretacija validiteta poobjektivnjenja (grcgrcšmrc!) statusa misaonosti, što si ti za života toliko voljela (grc!)...“
Što god da je nesretnica za života voljela, nekako sumnjam da je baš to, uz obitelj, prijatelje, rodbinu i sve ostale, bilo najvažnije. Morala se gadno okretati od muke u onom lijesu i vjerojatno bi najradije iskočila iz njega i opalila nekom dvije-tri dobre zaušnice, prije nego joj tijelo bude pretvoreno u pepeo. Nitko normalan ne želi slušati sranja nad vlastitim odrom, možete mi vjerovati na riječ. Bio sam lud i bio sam daleko, znam ponešto o tim stvarima.
Što zapravo želim reći? Naglasiti važnost službenih lječničkih potvrda o psihičkom zdravlju pojedinaca u društvu! A vidimo na sve strane kako ljudi lako gube osjećaj za mjeru i sasvim komotno žive i postupaju u takvom stanju. Službeno nelud gledam svijet oko sebe i izgleda mi da bi svi s vremena na vrijeme trebali skoknuti po sličnu potvrdu, a ne samo mi kojima se desilo da u nekom trenutku puknemo. Ili umremo. Od muke.
Post je objavljen 12.11.2008. u 17:35 sati.