Radoje Bakrač i Jelena bili su sada već sasvim fino zagrijani, nakon pola flaše rakije koju su nažicali od čiča-Jovana, a on ih je u svojoj torbici uvijek imao bar tri. Od nje se nikada nije odvajao, pa mu je bila o ramenu i kad je umirao, i tu je ostala. Cerekali su se kao ludi, iako su teme razgovora vrludale i povremeno pravile ekskurzije u jako ozbiljno. „Zašto se te dvije budale ne prestanu smijati, čuju se čak ovdje!“ – bjesnio je u sebi Nesretni. „Smetaju mi, ne mogu lijepo čuti da li se ono biće približava ili ne… Uh, uh, uh!“ „Znači tako, ti uopće ne vjeruješ u ljubav?“ – upita Raša u nekom momentu razgovora, pa opet navrnu flašu. „A dobro sad, nije baš tako.“ – odgovori Jelena. „Gle, ja se samo ne volim zaluđivati. Nisam to nikada dopustila sebi, jer… ma, imam neku svoju teoriju o srodnim dušama. Malo je blesava, ali ja vjerujem da je to baš tako i nikako drugačije.“ „Stvarno?“ – zanimao se Raša – „A, evo, ja bih baš čuo tu tvoju teoriju. Vidiš da je sve ovo ionako blesavo, pa ne mari!“ Jelena mu ote flašu, cugnu, razvuče osmijeh i odluči mi povjeriti svoju hipotezu.
Nekako je trebalo kazniti Adama i Evu za njihov bezobrazluk, a protjerivanje iz Raja bilo je samo jedan dio te kazne. „Rađat ćeš djecu u mukama“ i sve što ide uz to bili su prateći efekti koji se svi, tako reći, već nalaze u izrečenoj kazni protjerivanja, no moralo se tu smisliti još nešto. I Gospod se zamisli. Razmišljao je danima…
Na kraju, Bog se dosjeti. Jasno, kad se potrudi, umije biti gori đavao od đavola, ali on nije bio sretan što to može i umije. Naprotiv, Bog je plakao. To bijaše tako strašna i podla kazna, da je se i sam Bog bojao i stidio.
No, morao je kazniti djecu svoju, to bi riješeno. Gospod ostade pri svome i provede kaznu za Adamov i Evin grijeh u djelo do kraja. On učini ovako: da svi ljudi, dok je svijeta i vijeka, imaju svijest o tome da ljubav postoji; da svi ljudi, dok je svijeta i vijeka, imaju potrebe da traže taj uzvišeni ideal; da u tome uspijevaju, dok je svijeta i vijeka, kad je riječ o stvarima ili prijateljstvu. Ali nikako ne uspijevaju u onoj pravoj, onoj jedinoj ljubavi koja ih čini kompletnim. Srodna duša. Druga polovina istog bića. Rebro. Dok je svijeta i vijeka. Tako učini Svevišnji. Da svi osjećaju potrebu za voljenim bićem, ali da konstantno udaraju glavom o zid u potrazi za tom osobom, pronalazeći sve same pogrešne osobe na putu potrage za pravom. Veze i vezice. Brakovi i bračići. Zajednička potreba da se ljudi lažu kako su pravi jedno za drugo, a toliko stvari im jasno pokazuje, gotovo još od samog početka njihove priče, da oni možda mogu provesti neko vrijeme zajedno, možda i cijeli život i imati djece, zajedno uživati u njihovom odrastanju i stasanju u ljude. ALI! …ne mogu biti ono pravo jedno za drugo. Jednostavno zato što nisu. I taj gram koji im fali do savršenstva osjećaju kao da nose olovnu ploču na plećima. No, toliko žele zanemariti tu činjenicu i da budu „ono pravo“ jedno drugome… i, šta se tu, onda, može? A istina je ta da Gospod nije bio baš toliko surov da zaista ostavi duše nedovršene, učinivši da nema naše druge polovine. Ne, ne. To bi bilo previše. Nije on tako učinio. Učinio je da zaista svatko ima osobu svog života, i kada se srodne duše sretnu – čitav svemir se koncentrira na točku u kojoj su, tada i zauvijek. Oni su sretna djeca među nama. Međutim, eto, baš tu i leži cijeli problem: treba se naći. Evo što se, konkretno, događa: ta i ta djevojka, recimo, kao i svi drugi ljudi, ima svog idealnog muškarca; samo, nevolja je ta što ona živi u Rumunjskoj, a on je Eskim. Koje su šanse da se ikada sretnu? A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli… ali se, naprosto, neće sresti. Njihovi životi ostat će ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopće možeš pogoditi? I tako, živimo razbacani po planeti, tražimo se, ne nalazimo se, tako je određeno, kraj. Kraj? Nije još, postoji još jedno simpatično rješenjce čisto logičkog pitanja koje se pojavljuje u okviru ove kazne. Ono je u sljedećem: ako je sve to razbacano, nasumce razbacano, kombinatorika kaže da će se ipak negdje dogoditi i slučaj da srodne duše budu u istom gradu, ili čak da ih dijeli samo zid što odvaja prostorije dva susjedna stana na istom katu iste zgrade. Da, baš tako, naravno da će se i to ponegdje dogoditi, i to čak mnogo češće nego što bi zakoni kombinatorike dopustili. Ali sve to sa prilično valjanim razlogom, koji opet služi kazni. Naime, ti ljudi se, svakako, nađu i ostvare svoju ljubav.
A onda svi oko njih promatraju, godinama promatraju, taj sretan par… i pate još više. Ne zato što su svi ljudi ljubomorni, nego zato što im takvi parovi (a svi znamo takve parove) dokazuju da srodne duše zaista postoje i da to nisu izmislili usamljeni pisci pekmezastih ljubića. Ne, taj nedostižni san, to najveće blago, dakle, postoji. Ali ga većina nas i dalje nema i ne nalazi.
Tako je naša kazna kompletna.
„I, eto. Zato sam ja takva kakva sam.“ – dovrši Jelena, pa opet prsnu u smijeh i cugnu rakiju.
„Pa, ima to smisla, ima mnogo smisla…“
…
Više ne pišem. Tražim drugi dio.
Post je objavljen 12.11.2008. u 16:37 sati.