Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/saralara

Marketing

Šokantan amalgam ravnodušnosti i histerije 'neovisnih medija'

Bestidna je ravnodušnost s kojom većina hrvatskih medija prati sudbinu dvije djevojčice koje su otete ocu i Hrvatskoj. Istodobno, skandalozna je histerija s kojom isti ti mediji u središte svojih 'izvješća' stavljaju isključivo Čučićev 'odlazak u zatvor', što je, očigledno, postalo pitanje od nacionalne važnosti.

U broju od ponedjeljka magazin 'Arena' objavio je razgovor samnom koji je, zbog tehničkih razloga, bitno skraćen. 'Arena' i dalje ostaje jedan od malobrojnih medija u Hrvatskoj koji bez pozadinskih kalkulacija daje prostor 'i drugoj strani'. Redakciji zahvaljujem i čestitam na ustrajnosti i hrabrosti.

Objavljujem puni tekst intervjua koji je autoriziran i predan redakciji:


Gospodine Čučić, zbog čega se niste javili na odsluženje kazne zatvora u
Zagrebu i što će se dogoditi ako Hrvatska izda tjeralicu za Vama?


Odluka da u postojećim okolnostima ne idem u zatvor bila je istodobno teška i jednostavna. Teška jer smatram da je građanska dužnost svakog pojedinca da poštuje pravni poredak zemlje u kojoj živi. Jednostavna jer u ovom trenutku za mene nema važnije dužnosti od brige prema mojim kćerima koje su istjerane iz svoje domovine i koje njihova majka već šest godina, lažima i pravnim smicalicama pokušava odvojiti od oca, obitelji i zemlje u kojoj su rođene. Svi zakoni, sudovi i države ovoga svijeta, sve dok ne štite moje kćeri, za mene su od drugorazredne važnosti. Sve moje misli, planovi i zadaće u ovom su trenutku okrenuti djeci. Nema žrtve koju za ispunjenje te obveze ne bih bio spreman podnijeti. Uvjeren sam da se u životu katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, i, u konačnici, roditeljski integritet. Sud koji će zamnom raspisati tjeralicu postupa prema utvrdjenoj proceduri po kojoj pravomoćno osudjenu osobu u treba privesti pravdi. U tom smislu nemam nikakvih primjedbi.

Može li se dogoditi da Vas francuska policija ili Interpol uhite i izruče
Hrvatskoj?


Moguće je da me francuske vlasti suoče sa zahtjevom koji bi došao iz Hrvatske. Nemoguće je da me izruče Hrvatskoj jer sam istodobno i francuski državljanin. No mislim da to nije meritum stvari.

Jeste li spremni bježati i skrivati se?

Meritum je da ja nisam i ne želim biti bjegunac od zakona, hrvatskog ili francuskog, svejedno. Ja sam protupravno osudjen i nezasluženo stavljen na stup srama. Ja am obespravljeni roditelj koji za svoju djecu traži istinu i pravdu. Hrvatska je, u tipičnoj podaničkoj maniri, moje kćeri, svoje državljanke, svim svojim zakonim usprkos, protupravno deportirala u drugu državu. Na hrvatskom je pravosudju golem posao da im osigura povratak i uvjete za normalan život. Još je veći zadatak da sankcionira počinitelje tog zločina, od njihove majke do djelatnika policije i poslušnika u državnom odvjetništvu. Najzad, u tijeku je više postupaka pred najvišim instancama u Hrvatskoj koji će, pod pretpostavkom da se odlučije po zakonu, nesporno utvrditi moju nevinost. Jer ja NISAM učinio ono za što me se tereti!

Znate li gdje su sada Vaše kćeri i možete li ih viđati?

Djecu nisam vidio 14 mjeseci, jer je tako odlučila njihova majka. Nemam niti jednu vijest o njima otkad su mi u rujnu prošle godine protuzakonito oduzete. Prisjetimo se, ja sam tada protupravno uhićen, a djeca su u koordiniranoj akciji medija, policije, tužilaštva i centara za socijalnu skrb prebačena u Francusku. Protivno svim zakonima Republike Hrvatske, zemlje u kojoj su se tada nalazila! Pošto sam pušten iz pritvora, pošao sam u Francusku po njih. Od veljače ove godine čekam da se francuski sud očituje o mojim kontaktima s kćerima. Tu su odluku donjeli prije dva tjedna i po njoj imam pravo djecu vidjeti četri sata mjesečno, svake prve subote u mjesecu.! To je van svake pameti! Očito, za razliku od Hrvatske, Francuska zna ‘zaštititi’ svoje državljane.

Na najnoviju presudu sam uložio žalbu, ali je u medjuvremenu Magali Boers djecu ponovo preselila u drugu državu (Luxemburg), zanimljivo, istog dana, 1. studenog ove godine, kada sam djecu, po zadnjoj francuskoj presudi, trebao vidjeti po prvi puta nakon što su istjerana iz Hrvatske. U Luxemburgu će moje kćeri živjeti sa svojom majkom i stanovitim Carlom Stronckom, njezinim bivšim zaručnikom, osobom krajnje upitog psihičkog profila (Magali mi je svojedobno dala svu svoju pismenu korespondenciju s tim čovjekom). Djeca su takodjer upisana u neobičnu školu pod nazivom “Sveta Sofija”, o čemu opširnije pišem na svojem blogu www.saralara.blog.hr

Tko je kriv za nepravednu odluku, prema kojoj kćeri možete viđati svega
četiri sata na mjesec?


Kriva je prije svega njihova majka. Iako je sud u presudi ostavio prostor našem dogovoru, ona za sebe traži (i dobiva) puni eksluzivitet u odgoju djece. Svaka pomisao da bi Sarah i Lara mogle imati oca, da bi mogle imati svoj hrvatski identitet za nju je poptuno neprihvatljiva. U nakani da realizira taj svoj cilj služi se svakojakim trikovima. Tako je, primjerice, sudskoj vještakinji u Francuskoj izjavila da sam je ‘zajedno s djetetom bacio niz stepenice’! Možete si zamisliti što je ta sirota žena mogla pomisliti: ‘eto predamnom bahatog, agresivnog i perverznog psihopate’, još k tome iz nekakve Hrvatske. I što je najgore, upravo je to, poklanjajući potpunu vjeru svojoj zemljakinji, Magali Boers, napisala u izvještaju sudu. Epilog vam je poznat: četri sata mjesečno!

Koliko vremena i novca Vam treba da otputujete u Luxemburg, da bi tamo mogli četiri sata provesti sa svojim djevojčicama?

Susreti s djecom su mi odredjeni u Reimsu, gdje sada živim i gdje su djeca živjela do prije sedam dana. Francuski sud nije udovoljio mom zahtjevu da djeci zabrani izlazak s francuskog teritorija (?), tako da će sada majka mojih djevojčica morati, kako piše u presudi, dovoziti djecu iz Luxemburga natrag u Reims da bi vidjela oca. No poznajući je, uvjeren sam da to neće učiniti. Ne znam zapravo što učiniti. Nekad imam dojam da nitko u Hrvatskoj još ne shvaća što se dogodilo, kakva je drama posrijedi. A i novac je pri kraju.

Često ste govorili o velikoj nepravdi koju Vam je u domovini nanesena. Što
sve zamjerate hrvatskim vlastima?


Unazad šest godina, kada je Magali prvi puta otela djecu, (u medjuvremenu je to učinila još tri puta) u Hrvatskoj nije pokrenut niti jedan postupak protiv nje, iako su sve tužbe (lažno svjedočenje, otmice, zanemarivanje djece) uredno arhivirane u našim sudovima prije više godina. No zato je na temelju njezina lažna iskaza meni dosudjena godina dana zatvora! Katkad pomislim da je sve ovo samo ružan san. Hrvatskim pravosudnim tijelima zamjeram apsolutnu pristranost koja je rezultat strašnog medijskog pritiska, a ovaj opet posljedica političke odluke da Čučića treba maknuti iz javnog života, a djecu predati Francuskoj.

Tko je kriv što su Vaše kćeri čak četiri puta nezakonito deportirane iz Hvatske?

Kriva je, dakako, njihova majka koja mi je ne jednom rekla kako ‘mrzi Hrvatsku, kako su svi Hrvati isti’. No ona je, Magali Boers, to što već jest i tu, čini se, nema pomoći. No stvarnu odgovornost snose korumpirni pojedinci u sustavu socijalne skrbi i u pravosudju koji su, umjesto da zaustave njezinu samovolju, odlučili da, zbog već spomenutih razloga, legaliziraju njezinu otmicu. Jer bolje je pokopati tamo nekakvog Čučića, nego ući u spor s francuskom državom, sada kada nam predstoji ulazak u EU.

Što mislite, zašto sve vaše tužbe protiv osoba koje su Vam onemogućile da budete sa svojim djevojčicama, do danas nisu u proceduri, odnosno zašto su odbijene?

Odluke o deportaciji mojih djevojčica donesene su na najvišoj političkoj razini u Hrvatskoj. Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik i Marijan Benko, bivši ravnatelj policije, bili su tek puki izvršitelji. Nije stoga čudno da su sudski postupci koje sam pokrenuo protiv njih i protiv njihovih suradnika, potpuno opstruirani. Eto, već godinu dana stoje u nečijim ladicama. Bajiću je Sabor odbio ukinuti imunitet (sic!), a Benku proces nije ni započeo.

Koga ste sve tužili i zbog čega?

Osim njih dvojice tužbe sam podnio protiv svoje bivše supruge, za lažno svjedočenje i za otmicu djece. Tri godine se po tim postupcima ne dogadja baš ništa. Kazneno sam prijavio i izvjesnog Lazarevića, kupljenog svjedoka iz Jadranova. Ništa. Tužbe sam uložio i protiv tjednika “Nacional” koji je prednjačio u hajci na mene. Jednu od njih je prvostupanjski sud u Zagrebu presudio meni u korist, ali viši sud u Zagrebu sada već dvije godine, požurnicama usprkos, ne želi tu presudu učiniti pravomoćnom. Ostale tužbe protiv “Nacionala” miruju. Sudu sam tužio i prvostupanjskog suca Marka Benčića koji me i osudio na zatvor, ali mu je sustav odbio skinuti imunitet. Marko Benčić otad vodi privatni rat protiv mene pa, primjerice, gotovo godinu dana odbija Vrhovnom sudu proslijediti moj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Kako je moguće da sudac Marko Benčić u procesu Vaše bivše supruge Magali Boers protiv Vas, presudi u njenu korist, iako ni jedan svjedok nije
potvrdio da ste zlostavljali suprugu?


To je moguće jer se taj sudac zove Marko Benčić! Njegova taština, teatar kojeg je upriličio za medije u vrijeme izricanja presude, a osobito nezakonito vodjenje postupka, pritisak i vrijedjanje svjedoka, odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, prihvaćanje iskaza svjedoka koji nikad nisu bili u sudnici, prihvaćanje krivotvorina koje mu, radi temeljitijeg obračuna samnom podnosi državno odvjetništvo (gdje, uzgred, radi njegova supruga!), zabrana odgovora na pitanja koje je obrana postavljala svjedocima itd, sve to govori o krajnje manipulativnoj osobi koja, svjesna da je politički i medijski obračun samnom definitivan, ne preza niti od eklatantnih nezakonitosti. Prijavljen je i unutarnjoj kontroli Ministarstva pravosudja, ali bez rezultata. Sada mi je jedina nada Vrhovni sud kojem je sudac Marko Benčić, kako rekoh, moje spise proslijedio tek devet mjeseci nakon što su mu predani.

Kako je moguće da isti sudac nije dao govoriti Julijani Turk, koja je
godinama bila dadilja Vaših Sarah i Lare?


To je moguće jer se taj sudac zove – Marko Benčić! Kad znate da imate moć i da uživate zaštitu sustava, možete raditi što vas je volja.

Arena je jedina, nedavno, objavila ispovjest Julijane Turk, u kojoj ona
tvrdi da Vi niste nikada zlostavljali svoju suprugu, ali da jeste bili
nježan i briža otac. Ona je također za Arenu posvjedočila da majka Sarah i
Lare, često nije odgovarajuće brinula o njima. Kako je moguće da takvo
svjedočenje hrvatski sudac nije želio čuti, ni uvažiti?


Moguće je i više od toga – da istu tu Julijanu isti taj sudac, Marko Benčić, javno proglasi psihički problematičnom. I da pritom verbalno ušutka zastupnika obrane koji pokušava zaštiti svjedokinju. Julijana Turk je takodjer podnjela kaznenu prijavu protiv suca, ali niti od toga neće biti ništa jer mu nije skinut - imunitet!

U nedavnom sudskom procesu Vi, Vaša supruga Nataša i Marijana Pekas oslobođeni ste, jer je sud utvrdio da ste vi imali zakonsko pravo zadržati Vaše kćeri u Hrvatskoj. U međuvremenu, kćeri su unatoč tome uzeli od Vas i dali ih majci u Francusku. Sada Vas hrvatske vlasti hoće strpati u zatvor, iako Vi ponavljate da samo želite biti sa svojim kćerima.

Prije svega, moram reći da je u procesu u kojem smo oslobodjeni riječ o Sudu u Sisku koji nije odlučiovao pod pritiskom ulice i zatvorenih kabineta. Drugo, da je riječ o sutkinji, Nataši Brleković, koja je u okolnostima općeg linča i beskrupuloznoog medijskog i institucionalnog pritiska smogla hrabrosti da presudi po savjesti i po zakonu. Ta mi je presuda dala nadu da je u Hrvatskoj moguće pravedno sudjenje i da pravda na kraju ipak pobjedjuje.

Što mislite zašto su Vam hrvatske vlasti toliko nesklone?

Pojedinci u hrvatskoj vlasti mi nisu samo neskloni, nego očekuju moju potpunu kapitulaciju. Zašto? Prvo, zato što sam godinama pokazivao političke ambicije, zato što sam na tim ambicijama i, dakako argumentima, gradio svoje javne istupe, kako protiv lijevih, tako i protiv desnih i, najzad, zato što danas, još žešće i otvorenije, jer o mojoj je djeci riječ, govorim o nezakonitostima i političkoj manipulaciji unutar sustava.

Drugo, zato što su u ‘slučaju Čučić’ ruke uprljali gotovo svi koji su ga se dotakli. Razmjeri ove giga-korupcije sežu do svih struktura hrvatske vlasti, od one bivše do ove sadašnje. Zamislite, primjerice, da stanovita zastupnica Opačić napušta Sabor RH da bi u policijskoj upravi uredovala radi izgona moje djece iz Hrvatske, da Neva Tolle, žena sasvim neobične obiteljske prošlosti, otima moju djecu iz njihova doma automobilom koji je u vlasništvu visokopozicionirane sutkinje Ustavnog suda (koji će, potom, u istom predmetu odbaciti moju ustavnu tužbu), da odvjetnica moje bivše supruge preko noći postaje državnom Pravobraniteljicom za djecu RH, a da istodobno ravnatelj nadležnog centra za socijalni rad, koji pokušava vratiti djecu iz Francuske, bude bez objašnjenja smijenjen. Zamislite kakva je to strašna oholost i svemoć kada šef policije, spomenuti Benko, nakon sastanka s premijerom i glavnim državnim odvjetnikom, javno poručuje: oduzet ćemo mu djecu i bez naloga suda! I kada to naposlijetku i učini!

Siguran sam da bi mnogi željeli da se nikad ne vratim u Hrvatsku, a ako se i vratim, da mi možda na kraj stanu i krajnjim metodama. Moje, a osobito prisutvo mojih kćeri u Hrvatskoj, stvaran je i opipljiv dokaz nepravde i protupravde koja se dogodila. Poručujem svima koje to može zanimati da ću se ipak vratiti u Hrvatsku, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da svojoj djeci, svojim malim anđelima, udahnem njihovo hrvatsko biće, njihov jezik, njihove pripovjedače, da ih vratim na njihovo more, da upoznaju zemlju gdje su sahranjeni njihovi preci, zemlju koja ih je odbacila i izdala, ali istodobno i zemlju koja ih je rodila, zemlju u kojoj je nekad živio njihov tata koji ih sanja svake noći, koji ih nosi u svim svojim mislima.

Što planirate u budućnosti i što ste sve spremni učiniti da bi ostvarili
pravo da opet budete sa svojim kćerima?


U budućnosti planiram živjeti za svoju djecu. U budućnosti sam spreman za njih učiniti – SVE!

Imate li nešto, na kraju, dodati a da vas mi nismo pitali!

Hvala svima vama koji mi vjerujete i kojime ohrabrujete, ponajprije mojoj Nataši, ženi koja mi je u vrijeme kada se gotovo potpuno zatvorio prostor istini i razumu, nesebično otvorila svoje plemenito srce.


Post je objavljen 12.11.2008. u 13:47 sati.