Pregled posta

DAN 23, 08.11.2008. - Moj prvi safari (Nacionalni park Kruger, Phalaborwa, Južna Afrika)

Noćas se otvorilo nebo. Lijevalo je kao iz kabla. Kada smo se probudili u 6 ujutro da bi krenuli u Kruger, i dalje je bilo oblačno. Kiša je prestala, ali oblaci su se zlokobno nadvili nad nama. I zahladilo je. Tko bi rekao da je jučer bilo oko 30°C?! Danas ih je svega 15-tak. I to baš dan kada trebamo ići na safari u Kruger! To se zove sreća! Baš onaj dan kada smo trebali ići na plažu, počela je kiša i loše vrijeme. I evo sada ponovno s Krugerom. Mislim da je Vesna ovdje pehist koji privlači loše vrijeme. Razmislit ću da li ću s njom ponovno na neko putovanje... Šala mala. Možda nas humor oraspoloži u ovaj tmuran dan.
Idemo s Helmuthom u njegovom kombiju iz 80-i-neke. Imam osjećaj da se ovaj kombi navozao svakojakih turista gore dolje po nacionalnom parku. Nažalost, baš onog trenutka kada prolazimo kroz vrata nacionalnog parka, počinje ponovno lijevati. Vesna... Životinja ni na vidiku. Helmuth ih uporno traži. Gleda on, gledam ja. Ali životinja nema. Sve su se sakrile od hladnoće i kiše.
“Ovo je ispod prosjeka! Ispod prosjeka!”, govori nam Hemuth. Vidim da mu je žao i što se pomalo osjeća kriv što nema životinja. Ali što on tu može?! Viša sila. Iako nam je na ulazu u park rekao da nam nikad ne može garantirati životinje, ne posustaje i pokušava svim silama pronaći koju. S glavne asfaltirane ceste skreće na makadame.
“Prošli tjedan je sve ovo bilo puno slonova.”, pokazuje nam Helmuth čistinu s pojilištima za životinje.
Danas je čistina naravno prazna.
Nakon 15-tak minuta nailazimo na malo krdo impala. Ove antilope, kasnije smo primjetili, najbrojnije su u parku. Helmuth mi objašnjava da se sve kote u prosincu i da okote samo po jedno mlado. Nikako mi nije jasno kako ih onda može biti na tisuće u parku ako se razmnožavaju tako sporo.
“Zovemo ih McDonalds. Pogledaj im guzicu. Imaju crte u obliku McDonaldsovog slova M.”, Helmuth mi skreće pozornost.
Ubrzo pronalazimo i jednog usamljenog slona koji pase uz cestu. Ove životinje obično idu u društvu, ali ovaj je sam. Mladi je mužjak. Bit će da su ga iz krda izbacili stariji alfa mužjaci. U Krugeru se procjenjuje da ima oko 1500 slonova raštrkanih po parku. Park nije mali. Veličine je gotovo dvije Slovenije, a dimenzije su mu cca 350 km dužine i 100 km širine. Nezamislivo! Na istočnom kraju parka je granica s Mozambikom koja već godinama nije ograđena pa životinje mogu slobodno šetati između Južne Afrike i Mozambika, odnosno između Krugera s jedne i Grand Limpopo Transfrontier Parka s druge strane.
Slonovi se ubrajaju u afričkih Velikih 5. Ovu grupu čine lavovi, slonovi, afrički bizoni, leopardi i crni nosorozi. Ako ih netko zaboravi točno nabrojati, dovoljno je pogledati novčanice južnoafričkih randa. Na desetki je nosorog, na dvadesetki je slon, na pedesetki lav, na stotki bizon, a na novčanici od 200 randa (koju još uvijek jedinu nisam imao u ruci) je leopard. Slon je najveći sisavac na zemlji (u vodi je to kit). Da bi preživio, potrebno je dnevno popiti oko 65 litara vode i pojesti oko 350 kg lišća i trave. U potrazi za hranom ruši stabla kako bi došao do krošnji. Po parku primjećujem hrpu srušenih stabla. Zbog slonova teško da će koje narasti preko 3 metra. Mužjaci slonova teže i preko 5 tona. Kasnije pronalazimo još nekoliko slonova. Neki su sami, neki u paru, a zanimljiva nam je slonica s mladim slonićem koji, prema Helmuthovoj procjeni, mora imati oko osam mjeseci.
Nailazimo i na nekoliko vodenkonja. Kako je vani poprilično hladno, svi se nažalost nalaze u vodi i mi vidimo samo par očiju koje sad ovdje sad ondje izviruju kako bi znatiželjno promotrili turiste s fotoaparatima. Dobra strana lošeg vremena je da je tih turista danas u zaista malenom broju.
Impale i dalje prevladavaju u parku. Svako malo nailazimo na njih. Ali tu i tamo pred nama se pojavi i pokoja druga vrsta antilope, poput kudua, waterbucka ili steenboka. Kudu je veoma nalik na jelena i napokon sad vidim životinju koju sam jeo u onom rotirajućem restoranu u Cape Townu. Waterbuck je također sličan jelenu, ali guzica mu ima nepravilan bijeli krug kao da je sjeo na svježe obojanu WC dasku. Lavovi rijetko napadaju waterbucka, a i čovjek ga nevoljko lovi, jer ova životinja dosta vremena provodi u vodi kako bi impregnirala krzno i zbog toga jako smrdi. Ulovi li lovac waterbucka, mora prilikom čišćenja paziti da meso nikako ne dođe u dodir s krznom jer je u protivnom meso uništeno. Steenbok je uz impalu najljepša antilopa koju smo danas vidjeli. Malena je, veličine je laneta i nikada ne naraste više. Za razliku od impala koje se uvijek kreću u krdu, steenbok je uvijek samac. Tako smo i mi par puta primjetili steenboka kako samostalno pase uz cestu.
Dva bizona vidimo samo u daljini preko dalekozora. Lavova, leoparda, nosoroga i zebri ni na vidiku. Kad smo se već pomirili da ćemo na listu ovih “nevidljivih” životinja upisati i žirafu, jedna nas je znatiželjno pogledala uz cestu, minutu prije izlaska iz parka. Gospodična (ili možda gospođa) žirafa ugledavši nas prestaje s gozbom i gleda nas i trepće svojim velikim trepavicama.
“Što misliš, koliko kralježaka ima žirafa u svom vratu?”, pita me Helmuth.
“Ne znam. Stvarno ne znam.”
“Sedam. Čovjek ih ima sedam. Slon ih ima sedam. Impala ih ima sedam. Samo što su kod žirafe oni puno veći.”
Zanimljiva informacija. Ovakvim informacijama Helmuth nas je obasipavao tijekom cijelog izleta u nacionalni park Kruger.
Fotografiram žirafu i posebno ptičice koje su joj se prikopčale za dugi vrat kako bi je očistile od nametnika. I pozdravljam je.
Nakon osam sati lutanja po parku u potrazi za životinjama, natrag smo u sobi. Nismo posve zadovoljni, ali ni posve razočarani. Loše nam je vrijeme potjeralo životinje. Vidjeli smo neke, ali na kraju dana imam dojam kao da je netko netom usisao skoro sve životinje iz parka i spasila se pokoja tu i tamo. Očekivao sam i više nizinski pejzaž, ali ovaj središnji dio Krugera je dosta brežuljkast što nam je otežavalo pronalaženje životinja. Lavove, leoparde, nosoroge i zebre ostavljam za safari u Zambiji. I nadam se boljem vremenu. Vesna za četiri dana ide doma...