U toj sivoj, dugoj ulici, vozio je tramvaj broj 3. Sjedila sam u tramvaju broj 3 i gledala sivo-smeđa pročelja neuglednih kuća i kućica. Iznad mene stajao je muškarac od šesdesetak godina sa ovećim trbuhom i sivo-narančastim brkovima.
U toj sivoj, dugoj ulici po kojoj buče automobili i tramvaji, po kojoj hodaju žene s brkovima i žene sa cekerima na kotačima, stoji jedna mala, neugledna kućica. Bila bi to još jedna neugledna kućica u nizu s tri prozora da na jednom od tih prozora svaki dan ne sjede dvije mačke. Jedna siva, jedna narančasta; sjede na oknu i gledaju na ulicu. Možda čekaju slučajnog prolaznika da mu pljunu na glavu i onda pobjegnu natrag u sobu. Ponekad ih vidim kako skaču po stanu za žutom lopticom, vjerojatno hopsicom.
Muškarac od šesdesetak godina sa ovećim trbuhom i sivo-narančastim brkovima gleda mi pristojno u sise. Zakopčavam kaput i vodim dijalog u glavi.
-"Eh mala, da sam trideset godina mlađi, ne bi zakopčavala taj svoj kaput." rekao je.
-"Striček Brko, bi i da ste Bred Pit." odgovorim.
-"Ni Bred Pit nije ljubio toliko žena koliko sam ja." nasmiješio se, a onda izašao na stanici pa krenuo kući ženi koja ga još uvijek ljubi i krpa mu čarape.
Kada u ljetnu predvečer vozite ulicom koja se iz Tratinske pretvori u Ozaljsku, ona više nije siva ni tmurna, postaje obasjana kao da je sunce odjednom na fasade stavilo zlatne, keramičke pločice, kao da je Petar Panova Zvončica bacila svoju vilinsku, zlatnu prašinu u zrak.
Mjesto gdje je Tratinska već postala Ozaljska, tamo između Nehajske i Selske, u ljetno predvečerje jedno je od najljepših u Zagrebu.
Post je objavljen 11.11.2008. u 11:05 sati.