Sinoć opet nedjelja navečer. Već se pomalo kao uzorak ponavlja : tv, na tv-u neki glupi program, kartamo i grickamo. Grickamo svašta što tretiraju kao zdravo (jabuke, suhe smokve, orahe, ekspandriranu integralnu rižu...) ali i ono što to ne predstavlja (kolači najčešće). Što je najgore, obično baš tim redoslijedom. Skroz naopako!!! Sve krene s time da ne želimo ništa puno, ništa previše. Samo ćemo jabuke... par suhih smokvi nikome ne škodi... orasi su zdravi... a kolači, pa jedan... još jedan... još....
To je uglavnom problem moje prehrane. Generalni. I vikendi kada se ne jednom desi da moram na 2 (riječima DVA) ručka!
Sada... kako se tih ružnih navika riještit? Jednostavan je odgovor u teoriji: reci ne! Izvesti? Teško...
Prvo da razmotrim rješavanje prvog problema zvane večernje grickanje:
dok radim nešto drugo ne moram grickati. Ma ne pada mi napamet. Nekada dok sam gledala tv, nije mi bilo normalno ište stavljat u želudac... Dakle, idemo od pretpostavke da nije normalno niti prirodno jesti u naslonjaču, a kamoli pred tv-om. Kako jedenjem i grickanjem (koje je isto jedenje, nema smisla se samozavraravati) u naslonjaču su neminovne mrvice i fleke koje mi dižu živac i stvarno mi nisu potrebne, dovoljna su mi motivacija da to prestanem raditi. I prestajem. Eto tako. Onog trena kad pomislim na grickanje asocirat će me na mrvice i na pravilo da se u dnevnom ne jede. Pa ako mi se već jedu grickalice sjest ću za stol pa vidjeti ima li smisla tada grickati. Već sad mi to izgleda glupavo i smiješno, da ne kažem nepotrebno! Dalje, kad već to radim gledajuć tv i kartajući nećemo to više raditi... Mijenjamo navike, mijenjamo ponašanje, ukidamo grickanje.
Rješavanje drugog problema nije baš tko jednostavno. Najveći problem je uvreda kuharica ako nešto ne staviš u usta. Pa dobro zar baš svaki kolač moram probati, zar svaki tanjur moram očistiti? Ne... Moram se sabrat i prestati ovako umiljato ponašati. Samo ne znam kako. Tu mi još nije palo rješenje na pamet. Ni ono zapričavanje kuharice, da previdi zalogaje mi ne uspijeva, jer ne previdi. Lako mi je reći da nek se vrijeđa tko koliko hoće, da ne budem jela i gotovo, ali kad ne mogu! Bojim se povrijediti drage ljude... Gledajuć prioritete važnije mi je ne povrijediti nekloga nego pojesti kolačić... ali kad to prijeđe u stihiju (mama jedna, mama druga, baka jedna, baka druga= to je barem četiri kolača!) onda mi je muka! I pitam se koji su mi onda prioriteti. Jao. Muka mi je od ovog odlomka!
No dobro. Idem rješavati problem po problem, ako se to problemom može nazvati, s obzirom da to i nije problem... Zapetljela sam se u nevažne stvarčice koje čine život.
Post je objavljen 10.11.2008. u 08:52 sati.