Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/essentialwoman

Marketing

LOVE, LOVE, LOVE...

A sada nešto sasvim drugačije, danas neću pisati pjesmu, čitala sam jednu predivnu knjigu: Pripovijest o Murasaki - Lise Delby i mogu samo reći uživala sam u njenim mislima i wakama. Predlažem - obavezno pročitati. I kako to već biva u zadnje vrijeme prepoznala se u njenim mislima i wakama, znate ono kako se zaljubljena žena može prepoznati u ljubavnim pjesmama, čudno zar ne? kiss. Donosim zato neke od njih, izgledaju mi kao povijest moje ljubavi...

Image Hosted by ImageShack.us

Dok život plovi dalje, tko će ovo ikad više čitati - ovaj spomen na onu koja nikad neće umrijeti?

Postoji li sudbina koja bi me mogla zadovoljiti? I čemu se uopće trebam nadati, ne mogu ni zamisliti.

Izgubljeno u mračnoj proljetnoj noći, bez boja i strasti, nečije je srce ipak zaokupljeno misrisnim cvatom.

Čekajući novi susret, jesam li te uopće dosad srela ili si prije nego sam se snašla, nestao za oblacima - ti lice ponoćnog mjeseca!

Image Hosted by ImageShack.us

Osjećala sam da po prvi put doživljavam pravu ljubav, otkrila sam strast i u sebe upijala svaki detalj usta, blijedog lica, pjevnog glasa i putenog tijela.

Tisuću vlasi crne, zapletene kose - poput njih se i moje misli zapliću i raspliću.

Da bih zasjala mladošću trebam samo rukavom obrisati rosu sa krizantema.

Svi koji nekud pođu, na koncu se vraćaju - to zvuči tako daleko.

Image Hosted by ImageShack.us

Duboko u rosi ovih dalekih brjegova, javorovi listovi se boje grimizom. Željela bi da ti mogu pokazati boju svojih rukava - rukavi natopljeni grimiznim krvavim suzama, crvene suze kao znak krajnje iskrenosti.

U strahu i čežnji, gledajući mjesec nad zapadnim morem, vrijeme je jedino za suze.

Krut od nakupljenog leda, moj ti pisaći kist ne može započeti crtati sliku onoga što osjećam.

Svi smo pisali o suzama natopljenim rukavima, ali po prvi put u životu meni se to i doslovno dogodilo. Suze su mi kapale po tintnom kamenu, pretvarajući moje dnevničke zapise u sive lokve.

Image Hosted by ImageShack.us

Piši mi često, nikad ne prestaj pisati.

Kad bi se samo mogla nadati da ćemo se opet sresti.

Da bi se zbližili, ljudi moraju jedno drugome pogledati u srce. Kad bi ti samo svoju ljubav mogla dokazati djelima a ne riječima.

To kratko vrijeme dok te vidim, osjećam utjehu.

Misli su moje s tobom dragi moj, premda si dvije tisuće liga udaljen.

Image Hosted by ImageShack.us

Netko je prestao pisati i ostavio me jadnu - lišće u šumi žaljenja.

Tražim svoj odraz, ali vidim samo potok svojih melankoličnih suza i čujem zvuk brbljavog slapa. Zar sam sama u obuzdavanju te poplave suza? Nije li tamo još jedan odraz što pluta površinom vode?

Misliš li na mene u zaboravljenoj jesenjoj tuzi, premda ti je srce zarobila mjesečina.

Svakoga dana živim u vručici jer mi nedostaješ. A sada već pada prvi snijeg - topeći se čim dotakne moju čežnju, nesvjestan svijeta u kojem se samo tuga gomila.

Image Hosted by ImageShack.us

Kojim putem trebam poći? Gdje se prikloniti? Ne znajući odgovora, nastavljam umorno postojati.

Kad bi me sada nestalo, bi li me došao iskati na grobu?

Kako je nekoć bilo - sad se to čini snom. Kako je tužna kuća u kojoj ni suze ne prestaju.

Koliko ćemo vremena tugovati za onima što su nas napustili? Današnja tuga sutra je naša sudbina.

Ovih dana nije teško biti zaboravljen - ono što rastužuje je izostanak utjehe.

Zašto patimo na ovom svijetu? Može li itko u mjesečinom obasjanom Miyakou znati da još uvijek postojim?

Image Hosted by ImageShack.us

Snijeg se golima poput godina prošlih i stoga se molim za tebe: poživi mi dugo kao borovi s planine Shirane.

Premda sam zaronila u bujicu suza, netko je bacio mrežu da me iz nje izvuče.

Dali ćeš prepoznati moj korak kad prođem kraj tebe?

Sumrak ljubavi se može naslutiti po pjesmi noćnih kukaca, koji zamjene one dnevne. Taj nadolazeći noćni zrak je drukčiji. Pipajući rukama u mraku, tražeći nešto čega već dugo nema, možda ga nikada nije ni bilo osim u mojim snovima, širom sam otvorila vrata puštajući unutra jesenji povjetarac, kako bi sa sobom odnio i posljednji trag zaostalog mirisa najdražeg mi bića. Više se ne osjećam progonjena njegovim nedolascima. On je taj što luta u mraku, a ne ja.

Image Hosted by ImageShack.us

I još jedna spoznaja za kraj: ne boli me očaj, ni njegova nejavljanja, ni njegovi nedolasci, boli me ova nada da ipak u njemu negdje postoji ono nešto za mene...
Ne možemo zadržati nekoga tko želi otići, možemo samo biti sretni u onim trenucima dok je s nama.
Previše ga volim da bi mogla više... a voljeti ga mogu i bez njega, teže, ali mogu, zauvijek...
I to je to.

(Predivne slike preuzete sa:
viona art)
















Post je objavljen 10.11.2008. u 09:06 sati.