JULI 1993.GODINE
26.juli
...Putem ADRE Fatma je danas dobila pismo od svoje dobre prijateljice i kolegice Nade i njene kcerke Ivane negdje iz okoline Beograda.Fatma je ucila Ivanu u prvom,drugom i trecem razredu do treceg tromjesecja.Nada i Ivana su nekim konvojem otisle u Srbiju.Nada je rodjena Sarajka,nacionalno je sigurno neopterecena.Ona je zena potpuno urbanih pogleda na svijet kojim je bila okruzena i u kojem se formirala.Silno pati za Sarajevom i svojim sarajevskim drustvom.U Sarajevu je radila kao nastavnica.U Srbiji je iznajmila neku staru sivacu masinu,pa ponesto sije kako bi prehranila sebe i svoju zlatnu kcerkicu,jer od pomoci koju primaju od Crvenoga krsta ne mogu zivjeti.Nadino pismo je do suza potreslo i moju Fatmu i mene.Nad pismom male Ivane Fatma se rasplakala kao rijetko kada ranije.Evo toga pisma jer je ono sigurno najbolja ilustracija surove zbilje koju posebno tesko prezivljavaju djeca,bez obzira iz kojeg su nacionalnog korpusa:
"Draga uciteljice,
zajedno sa mamom sam plakala kad smo citale Vase pismo.Ja Vas nisam zaboravila.Vi ste moja najljepsa uciteljica.Mama i ja cuvamo uspomene na Vas i o Vama pricamo tako cesto.Ja sad zavrsavam razred odlicnim uspjehom.Bilo mi je tesko u novoj sredini.Novu uciteljicu nisam mogla prihvatiti,a nije ni ona mene.Ipak,ja sam uspjela da se izborim za svoje mjesto.Ova uciteljica je hladna.Meni nedostaju Vase tople rijeci,Vas osmijeh,Vasa vedrina.Ipak,ja sam srecna jer Vas nosim u srcu.Puno sam u skoli pisala o Vama i nasem Sarajevu.Vi ste bili tako dobri i ja Vas puno volim.Nedostajete mi mnogo.Nedostaje mi moja ucionica,moje Mojmilo i moji drugovi.
Pozdravite sve one moje drugarice koje budete vidjeli.
Vas i cika Vehida pozdravlja i voli Vasa Ivana..."
Post je objavljen 10.11.2008. u 00:59 sati.