Marketing
Vrijeme mog vremena
Krhka činjenica. Besmrtna pojava. Nevidljivi starac.
Ovaj sam post napisala prije tri dana, za vrijeme nekog drugog posla, načrčkala u dnevnik svoga uma i ostavila olovku usred zatvorenog rokovnika znajući da ne moram dovršiti do kraja zadovoljna natuknicama koje sam pobacala po bijelom papiru nevažnih uspomena. Sada zastajem pred tipkama i ustuknem na pomisli tog dana. Jer vrijeme mi nije značilo što znači danas, nisam ga tumačila kao u ovo popodne, pa se pitam koliko prijevoda može imati jedan pojam za jednog čovjeka i koliki je utjecaj trenutnog osjećaja presudan za smisao izraza kojem se poklanja pažnja.
Sve zajedno čini se kao gnjavaža. Zašto uopće razmišljati o postanku vremena i njegovom završetku, da li za cijelu pojavu ili činjenicu nečijeg života, nije velika razlika. Ono što je čini važnijom način je trošenja nepotrošnog sastojka.
Kad sam imala 13 godina isplanirala sam svoj život. Velikog li iznenađenja. Tipa američke verzije: kuća, bijela ograda i pas. Ili hrvatske: kuća, zelena živica i Vučko. No bila mi je (i ostala) draža ova prva. Nikada nisam mislila psa nazvati Vučko. Niti imati psa ustvari, bez obzira koliko mi drage bile životinje. Bojim se privrženosti koju bi osjećala za njih jer sam sa tih 13 godina pokopala svoju zadnju mačku, a suze iscjedila u juhu zajedno s majkom i sestrom nakon njene pogibije, ispred kuće pod kotačima neke nesmotrene žene kojoj zamjeram i danas.
Dalek je razlog zbog kojih ne želim ljubimca, ali polazim od pretpostavke da svatko ima neku fobiju iz djetinjstva. Nadam se. I užasavam pred onima koji tvrde da je nemaju. Nadalje, ono mi ne staje na put ambicije i poslovne karijere koju sam vezala uz plan uspona. Pravocrtna linija s tek nekoliko isprekidanih crta u kojima se očitavaju rijetke greške i nesigurnosti neiskustva bila je moja vizija uspjeha. Na drugom mjestu. Prvo je zauzimalo i zauzima ljubav, dolazak princa na bijelom istimarenom, vrhunski istreniranom i dražesnom konju koji će me voljeti kao da smo skupa pasli poljima. Što znači da sam zanemarila tadašnji Renault 4 s rupom od hrđe u podu ispod tepiha suvozačevog sjedala. I pospremila uspomenu krika, kad sam kroz nju ugledala lokvu koja je umalo zapljusnula moje zaprepašteno lice tog kišnog dana.
Mladost. Što bi bio čovjek bez nasmijanih razglednica neznanja nekog davnog vremena. I opet se ono spominje, zanemaruje ga se, a neprestano nam gospodari i uvjetuje. Ili možda, podložnost pravilima društa koje su postavile duše nama nepoznatih imena voljno robuje da bi se uklopila u ostatak mehanizma planetarne misije koja pokazuje gdje smo, kazaljkama i digitalnim titrajima. Toliko se trudimo biti drugačiji, a jedna poveznica rukuje se sa svim bićima na isti način. Čvrsto stišće dlan i ostavlja dojam. Nepokorena, neuhvatljiva i nesputana. Ljubomora bi bila sasvim prirodna reakcija da je vrijeme utjelovljeno materijalnim prizorom s očima i ustima. Ovako, bezglava projekcija dimenzije svemira očituje se u oblacima i travama, pogledima ljubavnika na sat rastanka i iščekivanje boljeg sutra. Dolazi. Prolazi. Krademo mu ipak ponešto evolucijom znanja. Otimamo mu pamćenjem i dokazima urezanim posred srca. Ali se i dalje klanjamo, veličini neviđenoga. Ne sumnjamo da postoji. Ne debatiramo ima li vremena, kao ima li Boga. Što to govori po pitanju izjednačenja?
Post je objavljen 09.11.2008. u 13:34 sati.