Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rirocker

Marketing

Umjesto upaljene svijeće... Robertu Pauliću

za let si, dušo stvorena
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena


Koliko ti mora biti bliska osoba, koja ti nedostaje već onog trenutka kad je otišla?

Otišao je čovjek o kojemu sad pričaju i oni koji ga nisu znali, ponajčešće ga poistovjećujući s radom koji je ostavio iza sebe. No kakav je to uistinu čovjek bio? Jednostavno rečeno bio je ČOVJEK. U današnjem vremenu, kad se ta riječ izlizala, kad bi se za nju trebalo osmisliti neku novu riječ koja će u par slova sažeti ne samo prijatelja, jer takvi se pomažu samim time što su prijatelji, već osobu koja će bilo kome pružiti ruku i nastaviti dalje bez da sačeka zahvalu, Robi je bio upravo to. Čovjek. Ljudina. Na štetu svih međuljudskih odnosa, toga nismo uvijek svjesni dok su takvi ljudi uz nas, spoznaja se većinom pojavi tek kad osjetimo samoću. Razlog? Zato jer takvih ljudi nema puno. Zato jer ovo malo što ih ima, nije dovoljno da bi širi krug ljudi toga postao svjestan. Zato jer nas nisu stigli navići na sebe, nisu nas stigli razmaziti sobom, svojom ljudskošću, inficirati nas svojom vedrinom i odaslati nas među druge ljude da širimo zarazu dobrote. Da jedni drugima budemo ljudi.

Već dosta vremena sam svjestan kako je svijet opasno mjesto. Opasan po mentalno i fizičko zdravlje, opasan po život. Uviđaju to mnogi, ali mu se opet mazohistički predaju, da ih drobi kao što dječji zubi hrskaju bombone. Melje nas i srče nam energiju, ostavljajući nam tako malo vremena za druge, a i to malo ako slučajno prepoznamo, provedemo u nižem stanju duha. Kako si? A onako. Može i bolje. Posao. Žurim kući. Moram dovršiti tekst. Moram razviti fotke. Pošaljem ti mejlom, OK? OK. Djeca popodne imaju trening. Razvozi, odvozi, dovozi. Brzinski ručak, bez vremena zahvale za isti. Nabavio Calexico? Donesem ti sutra. Ne! Prekosutra. Nisi još pogledao „Of the map“? Pogledaj. Tebe i Carmelu na ulazu čeka akreditacija za koncert. Super, pošaljem ti SMS, OK? OK.

Urbani kokošinjci, hermetika stakla, stiropora i žbuke. Svijet je ludnica i nitko nije pošteđen. Jedina je razlika što neki znaju stati kad vide prijatelja. Ne projure. Ne zavrte rukom kraj uha uz „Zovem te kasnije“. Iskoriste trenutak. Ne propuštaju nijednu prigodu da te pitaju kako si jer na svaki takav pa i slučajan susret gledaju kao na poklon, mada su u istom mehanizmu kao i ti. No oni, za razliku od velike većine, žive drugačije. Jer su odabrali drugačije. Ili to nije stvar izbora već ih je jednostavno tako Bog umijesio? Da šire pozitivu ostalima koji to ne mogu. Da ti stave ruku na rame i da je snažnije osjetiš na eteričnom nego na fizičkom planu. Da tvoj bioritam u kojemu ti krv ključa i juri tijelom do neizdržljivosti, spuste svojim coolerskim sporim geganjem koje prepoznaješ s druge strane dugačkog hodnika. Kao Robi. Da sja pozitivom do te mjere da tvom nevidljivom lutkaru koji te drži na koncu počne ići na živce jer te samom svojom pojavom usidrio, dao ti šansu da predahneš, šansu koju sam po sebi od svoje volje nikad ne bi odabrao već bi jurcao dok se ne prelomiš na dvoje.

Kakav je bio Robi? Eto takav. Šef intenzivne njege u košmarnoj ustanovi koju naivno zovemo život. I zato nedostaje. Zato hodamo firmom pa kad netko otvori vrata mislimo da je on. Nadamo se da je on. Želimo to. Zato je za stolom gdje ručamo jedna stolica i dalje slobodna. Čekamo Robija, uvijek je malko kasnio, ali stigao bi. Zato i dalje ležerno, čak bezobrazno uz obrok ne uzimamo sok, uvijek bi ga uzeo Robi i pitao želi li tko s njim podijeliti čašu. Zato ne započinjemo nikakvu temu o glazbi, mada Velid gori od želje da s nama podijeli nove priče koje je iskopao o Parafima, Termitima, Uraganima… Čekamo da nam se Robi pridruži pa da nas bez riječi popije svojim znatiželjnim pogledom jer znamo da svaki put istinski uživa u tome.

Džek mu je dvadesetak puta ispričao istu dogodovštinu iz mladosti, Robi ju je svaki put s istim zanimanjem odslušao. Obojica znaju da je to reciklirana priča, ali ushit pripovjedača i slušača uvijek je iznova svjež. Džek opet vatreno priča, Robi opet fascinirano sluša i smije se. Svatko sa strane mislio bi da je ovo dvoje ljudi na antisklerinu. Razmjena energije Castanede i Don Huana nije ništa u usporedbi s onim što su njih dvojica jedan drugome otkrivali, i to ne u meditativnoj Arizoni, već u središtu mehaničkog srca grada, u sjecištu industrijske energije i glazbe, najrockerskijoj riječkoj firmi.

Zato Velid ispod čijih su prstiju potekli kilometri tekstova, knjiga, eseja, osvrta, kritika, epitafa, treba enorman napor kako bi nakucao tek jednu rečenicu u kojoj se opraštamo od Robija. Zato ga je Paus jutros vidio kako neometan pljuskom s noge na nogu šeta mokrom Baračevom. Zato ekipa već jutrima ne ulazi u firmu, već stoje na ulazu s novinama u ruci i nijemo gledaju osmrtnice.

Zato sam tog nesretnog dana nakon vijesti nazvao dvadeset ljudi s istim pitanjem. Nikola, pričaj mi što se dogodilo. Slušam, ne vjerujem. Trebam novu potvrdu. Danijela, pričaj, bila si tamo. Danijela se raspada, a moj obrambeni mehanizam odbija vjerovati, daje mi vremena za uzmak, nudi rješenje da ne poludim. Zoffe, pričaj, bio si blizu njega. Ljudi zamuckuju, teško dišu. Neki šute. Sandi, reci mi sve do detalja. Vava, i ti si bio tamo. Pričaj mi sve. Vrtim po mobitelu, potrošio sam sve sugovornike izdajnike koji mi ne žele reći ono što želim čuti. Zato sad držim dah dulje od minute, čekam da se od mene otrese teški osjećaj koji me svijesti kako je ovo prvi tekst koji neću prvo Robiju poslati na čitanje. Neće stići email u kojem stoji dugački „smile“ i kratki: „Znaš sve!“ Zato zadnjih dana ne spavamo, hodamo iznureni s istom razlogom; mislimo na Robija.

Život ide dalje. Dolazimo na posao, i dalje spominjemo glazbu, knjige, fotke, filmove, rješavamo svjetske krize u pauzama za ručak, no s razlikom što svako malo odlutamo mislima. Ako ta forma može kreirati nekakvu pozitivnu energiju i uputiti mu je, onda sam siguran da dugo nije bilo sretnije duše od njegove, što samo znači da se njegovo raspoloženje prema nama nakon fizičkog odlaska nije promijenilo. Trebamo samo malo vremena da sjećanje na njega ne izazove tugu što ga nema, već radost što smo ga znali.

Koliko ti mora biti bliska osoba, koja ti nedostaje već onog trenutka kad je otišla?
Mora biti dio tebe.

Post je objavljen 07.11.2008. u 21:10 sati.