Inače, ja sam jedan od onih mladih ljudi koji ustaju u tramvaju trudnicama i starijima - pod uvjetom da je tim starijima potrebno da sjednu. Kad sam bila mlađa i pinkicu veći idealist i usto naivnija, ustajala sam u tramvaju praktički svima starijima od mene. Onda sam se par puta opekla u situacijama gdje su ljudi stariji možda deset godina od mene (tipa ušminkane "dame" u visokim štikletinama - pa što nosiš štikletine ako ti je teško stajati u njima?!...) na vrlo bezobrazan način zahtijevali da im se "balavica" ustane i prepusti mjesto - a glupa i naivna balavica, uvjerena da je tako ispravno, je ustajala i u danima kad je imala onaj najbolniji dan menstruacije koji uključuje vrtoglavicu, u danima kad je radila deset sati i jedva čekala da se baci u krevet, u danima kad je imala grde glavobolje i slično.
A onda je "balavica" ipak malo odrasla i shvatila da to tako ne ide više.
Drugim riječima, kad vidim nekoga kome je sjedalo zaista potrebnije nego meni (npr. bakica koja se jedva kreće s punim vrećicama s placa, dedek sa štapom, netko s nogom u gipsu, sve trudnice, roditelji s malom djecom, osobe koje se vidno otežano kreću... i da, ponekad čak i mladi ljudi na kojima vidim da im nije dobro i da bi se od sparine ili zagušljivosti u tramvaju mogli svaki tren skljokati), prepuštam to mjesto bez razmišljanja.
U te kategorije NE ulaze žene u štikletinama i krznenim bundama koje su se valjda navikle voziti taksijima i vlastitim Mercedesima pa im je teško stajati u tramvaju, bezobrazne babe (pardon na izrazu) koje imaju snage u nogama i laktovima koliko god hoćeš kad se treba gurati pri ulasku u tramvaj, ljudi koji bezobrazno zahtijevaju da im se netko ustane bez realne osnove i svi drugi oblici tramvajskih bezobraština.
No ima dana kad se ja ne osjećam dobro (vidi stvari navedene u prvom odlomku) i kad, sigurna sam, većini ljudi u tramvaju bude lakše stajati nego meni u tom trenutku. Danas je bio jedan od tih dana.
Zadnjih par dana sam bolesna (ništa dramatično, "samo" upala limfnih čvorova) i razina energije mi je na valjda 60% - danas, prethodna dva dana je zbog temeprature i nedostatka apetita i bolova bilo i manje. I danas sam išla na kontrolu kod svoje doktorice kako bih vidjela jesu li antibiotici koje šibam u sebe dovoljno urodili plodom da bih mogla zatvoriti bolovanje i u ponedjeljak se vratiti na posao. I da, danas nisam imala temperaturu, i da, bolje se osjećam nego prethodnih dana, ali i NE, ne osjećam se dobro kao inače, lako se umaram i vjerujte mi da mi nikako nije bilo do stajanja u tramvaju. A kako spadam u "sirotinju" koja ne može sjesti u svoj auto ili pozvati taksi, već se do doktora vozi tramvajem, stajanje se pokazalo nužnim. Naravno da mi nije palo na pamet da nekoga tražim da mi ustane (ta mlada sam, ta nije mi baš TAKO loše, i tako to, kakve mi se već misli u takvoj situaciji vrte po glavi), i tako sam uredno odstajala cijeli put od Savice do Nehajske - a nije to baš malo. I još me neki lik pola puta uporno gurao ramenom iako nije bila neka prestrašna gužva. Ali nema veze, nije to tema posta.
Nakon što sam završila kod doktorice (i dobila zeleno svjetlo za kraj bolovanja, uz obvezu da popijem sve preostale antibiotike kojih imam još za par dana i da još pazim na sebe tijekom vikenda i ne preforsiravam se kako se upala ne bi opet pojačala), otpješačila sam do tramvajske i ušla u tramvaj. Dvije stanice dalje, bila sam pomalo klimava na nogama jer me (ah, vjerovali vi meni ili ne) odlazak doktoru dosta iscrpio, i kad se ispraznilo jedno sjedalo, sjela sam uz duboki uzdah olakšanja.
I onda je ušla jedna od onih baba koje se ulaktare u tramvaj s gomilom vrećica (i kojima se NIJE teško ulaktariti u tramvaj) i naguzila se, da prostite na izrazu, pravo na mene iako u tramvaju nije bila baš TAKVA gužva. I gurala se laganini prema meni, puhala, a ja sam je uporno ignorirala jer se nisam dobro osjećala i jer danas zbog toga ne bih prepustila mjesto nikome, a kamoli nekome tko GLUMI da mu silno treba.
I kako to obično biva, nisam se izvukla. Našla se tamo jedna, možda dvije-tri godine starija od mene, "brižna dušica", ušminkana "mlada dama" koja se našla pozvanom agresivno me gurati prstom uz glasno i bezobrazno "A ne bi se ti ustala, mala, vidiš da bi gospođa sjela?!". A ja sam, naravno, ustala na svoje danas malo klimave noge, pogledala je i izmoždeno odvratila "Možda sam ja bolesna i ne osjećam se dobro pa zato ne ustajem", poraženo se okrenula i stala malo dalje, da bih iz usta iste "mlade i fine damice" čula jedno vrlo fino "Odi u tri pičke materine, balavice". A ja imam dvadeset pet godina, diplomu i vjenčani prsten na ruci. I možda bih čak i odgovorila nešto na tu uvredu i psovku, da sam na svojih 100% umjesto na 60% i da nisu svi u tom jebenom tramvaju zurili u mene kao u zadnjeg zlotvora, s onim jasnim izrazom lica koji govori "Vidi balavice, nije se htjela ustati sirotoj staroj gospođi".
A "sirota stara gospođa" je izašla na idućoj stanici nakon što je sjedila valjda pola minute. Nakon čega je na njeno mjesto zasjela dotična "mlada fina damica" s vrlo prljavim ustima. Koja je također sjedila samo jednu stanicu.
A ja sam stajala i klimala se, oblijevao me znoj i nije mi bilo baš za skljokati se, ali mi bome nije bilo ni najbolje. Sva sreća pa se u nekom trenutku oslobodilo još jedno mjesto pa sam sjela - iako, moram priznati, pod budnim negodujućim pogledima polovice tramvaja ni to sjedanje nije bio lako.
Naposljetku sam se odvezla ostatak puta pokušavajući se natjerati da se ne rasplačem od muke (jer, znate, kad se ne osjećam baš dobro, prilično sam osjetljiva). I uspjela sam u tome i uspješno na kraju stigla do stana, gdje sam pred mužem i pustila suzu dok sam mu to pričala - ne zato jer sam cmizdravo derište, nego zato jer to NAPROSTO NIJE BILO FER. A frendica koja me zvala dok sam hodala doma zna koliko sam bila uspuhana jer je odjednom, meni iscrpljenoj, zbilja bilo ne-lako hodati i razgovarati.
I onda mi dođe da se zapitam - ajde, lako meni s akutnom upalicom limfnih čvorova i dvodnevnom temperaturom - a što je s onim mladim ljudima koji su dosta bolesni, a doživljavaju ovakav tretman u tramvaju? Što je, recimo, s nekim tko ima leukemiju u remisiji pa ne izgleda bolesno, a nema snage u bolesti ispaćenom organizmu? A i inače, zar se čovjek, ako je mlad, ne smije osjećati loše i zar nema barem nekad prednost pred nekim starijim kome je u tom trenutku lakše stajati? Što je s trudnicama u prvom tromjesečju trudnoće kad se trbuh još ne vidi, a mučnine i nesvjestice su česte? Zar takvi ljudi nemaju prednost sjesti pred "finim damama" u štiklama i krznenim kaputima?
Don`t get me wrong, i mene živcira kad netko odbija prepustiti mjesto nekome kome je potrebno. Ali ovo nije prvi put da sam ovako nešto doživjela. A zašto? Samo zato jer sam mlada pa "nemam pravo" osjećati se loše.
I, naravno, zato jer nemam dovoljno oštar jezik za reagirati u takvim situacijama. Ali kako se zauzeti za sebe a da te pritom pogledi svih u tramvaju (osim, možda, mladih koji pilje kroz prozor zahvalni što njih nitko nije digao) ne osuđuju toliko jako da to NE MOŽEŠ ignorirati?
P.S. Ovim putem se ispričavam svima koji su mi pisali komentare na prošli post (pri čemu im se i iskreno zahvaljujem na podršci :-)) što na njih nisam odgovorila; prvo me držao nedostatak vremena, a zatim temperatura ;)
Post je objavljen 07.11.2008. u 15:53 sati.