Marketing
Probudila bi se u jesenskome omotaču i zarila lice u boje jeseni...
Maleni i veliki. Slova i riječi. Poželim reći toliko malo,a kažem previše. Zašto? Ponekad želim ništa ne reći. Želim šutjeti i krenuti u utopiju i tamo ostati sama i ne puštati nikoga blizu. Želim sama shvatiti nemogućnosti ostvarivanja tajnih željica. Imam želju gacati nogicama po vodi prepunoj malenih krhotina duše koja se obnavlja. Poželim uprljati rukice blatom i valjati se niz blatnjavu padinu u haljinici bijele boje s crnim točkicama. Želim biti malena djevojčica pa se nasmijati piskutavim glasom među tatinim važnim prijateljima,a ne biti pristojna,pa staviti ruku na usta kada se smijem.
Polako shvaćam da život i ljubav su definirani kao pojmovi bol i komplikacija.Kako god okrenuli rijetko kada nam je lijepo i rijetko užiwamo. Znači da nema smisla zaUvijek tražiti rješenja u tome što i kako treba učiniti s ljubavi.Život nas tjera da radimo greške,ali i da na njima učimo. ja sam puno naUčila. i na tome sa zahvalna životu.I opet ponekad odem u utopiju. Al to su momenti. Kao i ona želim na duge jesenske šetnje. Želim visoko uvis bacati šarenolike listove boje moji osmjeha. Želim...želim utopiti loše predosjećaje. Želim izrezati i uništiti svaki pokušaj lažnog osmijeha. Pokušavam svašta. I smijem li to??Puno je želja. I tako ih se malo ostvari.
Imam želju imati amajliju koja će me štiti i raspršiti negativnu energiju oko mene. Želim biti dulje vrijeme nasmijana jer dugo nisam. Želim pokazati novu haljinicu koju namjeravam kupiti.Crvena s bijelim točkicama.
Želim i velike bijele naočale iza kojih će svijet izgledati kao da nikada bol nije postojala. Želim baletne cipelice sa ljubičastom mašnom. Želim jednoj djevojčici dati veliku pusu u obraz i ostaviti joj crveni odraz ruža.Želim seku zagrliti i šapnut joj da ju jako volim.Želim mojoj mišici dati iskrenost boje ciklame. Ma imam osjećaj da su moje želje prevelike. I da nemam pravo na njihovo ostvarenje.
I polako se vraćam u svoje nekadašnje stanje. Shvaćam neke stvari. Ne žalim se niti bi željela da se to sve vrati. Mnogima bi se zahvalila da komentarima i na podršci. Znate vi koliko to znači? Jako puno. Možda sam i zato shvatila da nije sve u boli i patnji. To je dio života i to moramo proći prije ili kasnije. Neki to podnesu bez problema,nekima ostavi ožiljke. Ovih dana sam sretna i vesela. Nisam tužna nimalo. Manje mislim na njega. Kao da mi je krenulo. Moguće?
Praznina se ispunjuje našim osmijesima.Praznina je tabula rasa koju trebamo mi sami ispuniti. Mnogi kažu da smo mi ljudi tabula rasa,nastali smo takvi rođenjem. A životom i načinom življenja ju ispisujemo. I vjerujem u to. Svaka stranica života ispisana je onako kako sam ja napravila svoj život. A ljudi oko nas zaslužni su manje-više za pojedine stvari. I svakome hvala što je zaslužan da dio moga života. Sve vas jako volim. Jako jako.
.Purple Heart.
Post je objavljen 07.11.2008. u 13:03 sati.