Spasiti znači osloboditi od zla. Tu nije riječ samo o društvenom zlu kao što su nepravda, prisila, iskorištavanje; niti su to samo bolesti, katastrofe, prirodne nepogode i sve ono što se u ljudskoj povijesti smatra nesrećom. Spasiti znači osloboditi od korjenitoga, konačnoga zla. To zlo nije više ni smrt. Nije više, ako nakon nje slijedi Uskrsnuće. A Uskrsnuće se događa po Kristu. Otkupiteljevim djelom smrt prestaje biti konačno zlo i podvrgnuta je moći života. Svijet nema takve moći. Svijet koji može usavršiti svoje terapeutske tehnike na raznim područjima nema moć da oslobodi čovjeka od smrti. Zato svijet ne može za čovjeka biti izvor spasenja. Samo Bog spašava i spašava čitavo čovječanstvo u Kristu. Već samo ime Isus, Jeshua (Bog koji spašava), govori o tom spasenju. U povijesti su ga nosili mnogi Izraelci, ali može se reći da je ono čekalo samo ovoga Sina Izraela koji je trebao potvrditi Svoju istinu: "Nisam li ja Gospodin? Nema drugoga Boga do mene. Boga pravednoga i Spasitelja osim mene nema" (Iz 45,21).
Spasiti znači osloboditi od korjenitoga zla. Takvo zlo nije samo postepeno propadanje čovjeka, s prolaskom vremena, i njegov konačan kraj u smrti. Još je korjenitije zlo Božje odbacivanje čovjeka, to jest, vječno prokletstvo kao posljedica čovjekova odbacivanja Boga.
Prokletstvo je suprotno spasenju. Jedno i drugo povezano je sa sudbinom čovjeka da vječno živi. Jedno i drugo pretpostavljaju besmrtnost ljudskoga bića. Vremenita smrt ne može uništiti čovjekovu sudbinu da vječno živi.
A što je ovaj vječni život? On je sreća što proizlazi iz jedinstva s Bogom. Krist kaže: "A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista" (Iv 17,3). Jedinstvo s Bogom ostvaruje se u gledanju božanskoga Bića "licem u lice" (1 Kor 13,12), gledanje, rečeno "blaženo", jer u sebi nosi potpuno ispunjenje čovjekove težnje k istini. Umjesto tolikih nepotpunih istina što ih je čovjek predznanstvenom i znanstvenom spoznajom dostigao, gledanje Boga "licem u lice" omogućuje uživanje u apsolutnoj punini istine. Na taj način potpuno je zadovoljena ljudska težnja za istinom.
Spasenje se, ipak, ne svodi na to. Upoznavši Boga "licem u lice" čovjek susreće apsolutnu puninu dobra. Platonsko shvaćanje ideje dobra našlo je u kršćanstvu svoju ultrafilozofsku i konačnu potvrdu. Ovdje nije riječ o jedinstvu s idejom dobra, nego o jedinstvu sa samim Dobrom. Bog je to Dobro. Mladiću koji ga je pitao: "Što mi je činiti da baštinim život vječni?" Isus odgovori: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini" (Mk 10,17-18).
Kao punina Dobra, Bog je punina života. Život je u Njemu i od Njega. Nema granica vremena ni prostora. To je "život vječni", sudjelovanje u životu samoga Boga, a ostvaruje se u vječnom jedinstvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Dogma o Presvetom Trojstvu izražava istinu o intimnom životu Boga i poziva nas da ga prihvatimo. U Isusu Kristu čovjek je pozvan na takvo sudjelovanje i prema njemu je vođen.
Život vječni je upravo to. Kristova smrt daje život jer omogućuje vjerniku da ima udio u njegovu Uskrsnuću. Samo Uskrsnuće je objava života koji prelazi granice smrti. Još ne mrtav i uskrsnuli, Krist je oživio Lazara i prije nego je to učinio imao je značajan razgovor s njegovim sestrama. Marta kaže: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." Krist odgovara: "Uskrsnut će brat tvoj." "Znam da će uskrsnuti u posljednji dan", odgovara Marta. Isus: "Ja sam uskrsnuće i život... Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (Iv 11,21 i 23-26).
Ove riječi, prigodom Lazarova uskrsnuća, sadržavaju istinu o uskrsnuću tijela po Kristu. Njegovo Uskrsnuće, Njegova pobjeda nad smrću, zahvaćaju svakog čovjeka. Pozvani smo na spasenje, to jest, pozvani smo da sudjelujemo u životu što se objavio po Kristovu Uskrsnuću.
Prema svetom Mateju tom uskrsnuću treba prethoditi sud o djelima milosrđa, izvršenima ili zanemarenima. Ovisno o ishodu toga suda, pravednici dobivaju život vječni. Postoji i vječno prokletstvo što nije drugo doli konačno odricanje Boga, konačni raskid zajedništva s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. U njemu nije toliko Bog koji odbacuje čovjeka, koliko čovjek koji odbacuje Boga.
Vječno prokletstvo sigurno je najavljeno u Evanđelju. U kojoj se mjeri ono ostvaruje u zagrobnom životu? To je, zapravo, velika tajna. No ne može se zaboraviti da Bog "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4).
Sreća koja proizlazi iz spoznaje istine, gledanja Boga licem u lice, sudjelovanja u Njegovu životu, ova sreća duboko odgovara urođenoj čovjekovoj težnji te se upravo citirane riječi iz Prve poslanice Timoteju čine potpuno motivirane: Onaj koji je stvorio čovjeka s ovom temeljnom težnjom ne može se ponašati drukčije nego kako je pisano u objavljenom tekstu, to jest, ne može ne htjeti "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine".
Kršćanstvo je spasenjska, soteriološka religija. Soteriologija je ona od Križa i Uskrsnuća. Bog koji hoće da "čovjek živi" (usp. Ez 18,23), približava mu se preko Smrti Sina da bi mu objavio život na koji ga poziva u samome Bogu. Svaki čovjek koji traži spasenje, ne samo kršćanin, mora zastati pred Kristovim Križem. Hoće li znati prihvatiti istinu pashalnog Otajstva ili neće? Hoće li znati vjerovati? To je drugo pitanje. Ovo Otajstvo spasenja već je svršeni čin. Bog je po Križu i Uskrsnuću Svoga Sina prigrlio sve. Bog grli sve životom što se objavio u Križu i Uskrsnuću i što od njega uvijek nanovo počinje. Vazmeno Otajstvo već je ucijepljeno u ljudsku povijest, u povijest svakog čovjeka kao što to označuje alegorija "trsa i loze" u Ivanovu evanđelju (usp. Iv 15,1-8).
Kršćanska soteriologija je soteriologija punine života. Nije samo soteriologija istine otkrivene u Objavi, nego je, istodobno, i soteriologija ljubavi. U određenom smislu, ona je prije svega soteriologija Božanske Ljubavi.
Ljubav nadasve posjeduje spasenjsku moć. Spasenjska moć ljubavi, prema riječima svetoga Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima, veća je od puke spoznaje istine: "Sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav!" (1 Kor 13,13). Spasenje po ljubavi je, istodobno, sudjelovanje u punini istine i u punini ljepote. Sve je to u Bogu. Sva ta "blaga života i svetosti" (Litanije Presvetog Srca Isusova) Bog je otvorio pred čovjekom u Kristu.
Ivan Pavao II., "Prijeći prag nade"
Post je objavljen 04.11.2008. u 23:30 sati.