Vrijeme prolazi, a ja tebe prihvaćam takvog, lažljivog i pokvarenog... Oko malog prsta vrtiš njih, a one ne razumiju, slijepo ti vjeruju, uživaju u riječima koje nudiš na pladnju i pomno biraš da ne bi posumnjale...a ja? Ja sam samo (bila) prijateljica, ona koja ti vjerovala, ona koja te nije htjela povrijedit i uvrijediti, ali ti mene jesi, previše...
Mislim da je gotovo... znam da te ne mrzim, koliko god ti vjerovao u to... ne mogu, ne nakon svega, previše smo prošli, nedostaje mi ˝stari˝ ti... nedostaje mi ono tvoje ponašanje...normalno, da tako kažem... nedostaješ ti, tko je sad ovo???
Ne znam. Ne želim znati, pretvorio si se u nešto što ne želim kraj sebe i zato se mičem...
sretna sam, sretna sam kad te nema kraj mene, sretna sam kad znam da ne slušam tvoje laži...ne znam više što je istina, previše sam te puta ulovila...
Čak ovaj petak, dok sam bila kraj tebe, skoro sam joj rekla istinu, mogla sam, popila sam... mogla sam? A šta si ti napravio opet? Izvrijeđao me, o da... još jednom... nižeš ti te dane, al ne više... dosta mi je!!!
Dobro da su tvoje riječi, kao ispisane u pustinji...zaboravit ću ih, kao i tebe... dan za danom, a blijediš... možda potpuno nestaneš!
Post je objavljen 04.11.2008. u 18:48 sati.