Najveće kijevsko sveučilište ime je dobilo, naravno, po Tarasu Ševčenku. Nalazi se neposrednoj blizini Trga Tarasa Ševčenka na kojem se nalazi spomenik kome drugome nego Tarasu Ševčenku. Ukoliko niste upoznati sa utjecajem dotičnog gospodina na ukrajinsku kulturu, educirajte se, molim. I NE, ne radi se o nogometašu! Taj je Andrij. Dakle, meni se pružila izvanredna prilika da ovaj semestar studiram na tom sveučilištu, preciznije, na Filološkom fakultetu u sklopu istog. Iz mora kolegija na Fakultetu, za sada sam odabrala sljedeće:
1)Ukrajinska književnost 20.-og stoljeća kod profesora Kovaljiva koji je, po svemu sudeći, institucija na ovom faksu. Trenutno s Vesnom slušam prvu polovicu stoljeća, no od idućeg tjedna ćemo krenuti i na zadnju. Druga mi se, nažalost, nije uklopila u raspored.
2)Povijest ukrajinskog jezika, prezanimljiv kolegij ukoliko vas zanimaju rekonstrukcije iz različitih faza jezika, kod profesorice Najenko. Ja jedino strašno patim jer sam došla usred semestra, pa sam dobar do ovog genijalnog kolegija propustila.
3)Etnogeneza i mitologija istočnih Slavena, kolegij vezan za moj budući diplomski rad za koji, ukoliko niste informirani, već imam i temu: „Mit i literatura“, u ukrajinskoj knjiženosti, naravno. Kolegij se trenutno održava 5 puta tjedno, pa mi ne ostavlja puno vremena za ostale kolegije. No tako će biti samo ovaj mjesec, dakle, u studenome.
Nastava je zanimljivo, za moj ukus možda i preuredno, koncipirana. Odvija se u dvije smjene, jutarnjoj i popodnevnoj od kojih svaka ima po tri sata ili, kako ih ovdje zovu, „pare“. Jedna para traje sat i dvadeset minuta, a nakon nje slijedi pauza od 10 minuta. Većina smjerova ima nastavu samo u prvoj smjeni, što je za mene konkretno loše, jer mi znatno sužava izbor kolegija, s obzirom da ih slušam sa različitim godinama različitih smjerova. Osim gore navedenih predmeta još sam u potrazi za dijalektologijom, za koju me zainteresirala profesorica Najenko na svojim predavanjima iz Povijesti jezika, i frazeologijom, no nikako da otkrijem pod kojim se imenima kriju ti kolegiji. Osim ovih, još mi je bio ponuđen i tečaj ukrajinskog jezika za strance, preporučili su me neimenovanoj profesorici koja drži nastavu takozvanom magistarskom stupnju. Prva moja pomisao je bila „No way, gdje ću ja sa magistrima?“. Dođosmo tako Vesna i ja na prvo predavanje, odmah drugi dan po dolasku u Kijev i ispostavilo se da te slavne magistre čine svega dvije Kineskinje. Jing-Fei živi u Kijevu već 6 godina i ukrajinski govori sa zavidnom lakoćom, dok joj njena kolegica Lin-Zu-An nije ni do koljena, a i kod nas bi se mogla mjeriti u najboljem slučaju sa drugom godinom. Nastava prati jedan udžbenik koji sadrži teme iz politike i ekonomije za koje je dotična profesorica odmah zaključila da nas ne zanimaju. Još je dodatno naglasila da bi Vesni bilo puno korisnije da vrijeme provodi u biblioteci pišući diplomski rad. Vesna je nakon tog prvog sata, na kojem smo nas dvije usredotočeno buljile u zid, a Azijatkinje obrađivale zadatke po shemi „poredaj rečenice po logičnom redoslijedu“ ili, još zanimljivije, „poredaj RIJEČI u rečenici po logičkom redoslijedu“, objeručke prihvatila savjet, jer joj jezične stvarno više nisu potrebne, no ja sam bila uporna u odluci da unaprijedim svoje znanje i otišla i na sljedeće dvije pare, u srijedu, odmah jedna iza druge. Big mistake! Žutu knjižicu o politici i ekonomiji nije nigdje moguće nabaviti, pa sam na početku sata pitala profesoricu mogu li otići kopirati njezinu. Odgovorila je da sad ne mogu, da je gužva na kopirnom aparatu, da odem pod pauzom. I tako sam ja provela još sat i dvadeset minuta buljeći u zid, sa tom razlikom da sam ovaj put bila zabavljena konstantnim ponižavanjem jadne Lin-Zu-An. Nisam shvatila zbog čega je pedagoški smijati se studentu zbog pogrešaka, no moram reći da sam se u par navrata skoro rasplakala koliko se gadur… ovaj, profesorica, smijala sirotoj Kineskinji. Pod pauzom mi je udijelila žutu knjižicu, objasnivši mi što da kopiram. Na idućoj pari su još nekih sat vremena obrađivale zadatke koje ja nisam kopirala, a vrhunac je definitivno bio kada se nasmijala i rekla mi da je dobro da taj dio nemam kopiran jer je zadatak jako težak i vjerojatno ga ne bih znala riješiti. Da se razumijemo, radilo se o zadatku koji je u žutoj knjižici klasika - „poredaj rečenice po logičnom redoslijedu“, koje su meni, kao izvornom govorniku slavenskog jezika, naravno, totalna pljuga. Obuzdala sam svoje porive da smjesta odem iz učione i još dvadeset minuta slušala profesoricu kako zbunjenim Azijatkinjama objašnjava internacionalne termine poput kriminal, diskriminacija i ksenofobija i nisam mogla ne primijetiti da ni sama nije baš upoznata sa značenjem ove zadnje riječi. A tvrdi da je koautorica rječnika stranih riječi. Kao što je Vesna oštroumno primijetila, vjerojatno nije bila zadužena za slovo „K“. Uglavnom, tako je završila moja avantura sa jezičnim vježbama, te sam odlučila svoj jezik vježbati na predavanjima iz mitologije. I, gle čuda, profesorica Lisjuk je apsolutno oduševljena mojom prisutnošću na predavanjima, tretira me kao ravnopravnog člana zajednice i uvijek pazi jesam li sve razumjela, a ukoliko ne poznajem neku priču ili aspekt ukrajinske kulture, redovito natjera jednu Aksanu (koja se zapravo zove Oksana, no ona se sama predstavlja kao Aksana, pa ne vidim razloga da ja to pišem drugačije) da mi objasni i prepriča. Aksana je „oduševljena“ i nekako imam osjećaj da bi me najradije udavila u žlici vode.
Čovjek uči dok je živ?
Anna
Post je objavljen 04.11.2008. u 09:13 sati.