Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/just4me

Marketing

Netko bi rekao – kava i bundeve – ja bih rekla – sve....

Zadnjih me dana SVE lupilo po glavi i taman kada se na semaforu odvalim od smijeha i shvatim koje ludilo od života imam – tip do mene potrubi, spusti prozor uz mimiku – kako mogu pušiti i razgovarati na mob tijekom vožnje, te doda riječima – „a ja bum kriv da sam si malčice popio.“
Moram priznati da me taj komentar, kao i njegov „umiljat“ pogled odvalio jer nije galamio, niti urlao poput kakva luđaka, nego mi je to lijepo onako više kroz šalu rekao - znate ne mislim ja ništa loše, ali...ok, ali....ok, a znam, vozim ko luda prema poslu, zvrndam po mobu da provjerim je li sve u redu sa starijim sinom, a mlađeg podsjećam da bi se mogao odlijepiti od kompa i TV –a , te konačno nešto konkretno uraditi – prepisati u bilježnicu ono mišljenje o djelu o kojem već tri dana razmišlja kao i na vrijeme krenuti u školu, ako zna u kojem je pravcu.

Jutro je započelo kašljanjem, šmrcanjem i glasnim iskašljavanjem sinusa, ne mojih, nego moga dragog oca, koji se već danima bori s nekom čudnom prehladom, a koji obožava sve probuditi jer zašto bi drugi spavali, iako su kasno legli jer su radili do pola dva ujutro, ako je on budan. Kuhinja je već bila pospremljena, dakle, doručak – behind, a zelje ili kupus – kako želite - narezan u zdjeli nasred stola – šifra – ovo bi trebalo što prije skuhati. Ok, smirim se pogledavajući tko što radi, malac niti mrdac i dalje spava, stara i stari za kompom, neki mora se uraditi sada pod hitno posao, a ja si mislim – briga me – smiri se, popij kavu, sve stigneš jer si sinoć to i to uradila, ali ne – uz kavu mi stiže mail koji trebam još jednom pregledati, shvatim da nikoga neće biti doma kada malac treba ručati, a i da on ima neku zadaću ili treba nešto naučiti, ali još uvijek nije siguran koji mu je danas raspored, pa dreknem – USTANI!

U međuvremenu me nazove frendica – sva je uzrujana – provjerava jel se to kod mene i nedjeljom naplaćuje parking jer joj je kćer sinoć dobila kaznu. Bilo joj teško parkirati u garaži gdje je besplatan parking ako ideš u kino, a mala je išla u kino. Sredimo to. Odbit će joj od džeparca. Zaključim da mala ima veći džeparac od oba moja sina, ali šutim. Popričamo o stanju zajedničke frendice koja ovaj čitav tjedan ima udaran termin kemoterapija i za koju smo svi jako zabrinuti. Kako ona od svih nas ima najviše vemena, a i poznaju se bolje, preuzela je teret brige oko nje i sada je i sama došla do jedne granice kada više ne može. Moramo se naći. Utješim ja nju, ona mene i dogovorimo se za jednu brzinsku kavu, uglavnom čut ćemo se tijekom slijedećeg tjedna.

Skuham ručak, ne operem kosu, misleći si - imam vremena nakon posla, a i ovako razbarušena čisto pristojno izgleda, pa se krenem tuširati. Na relaciji kupaonica - hodnik bacim pogled na ono famozno mišljenje o djelu o kojem se čitavih tjedan dana razmišlja – tri dana ili bolje tri sata intenzivnije – a sada samo – Mama molim te pogledaj - polugola tražim kemijsku jer nije da je nema, ali ova piše debelo, ona tanko, a ova packa. Uhvatim slobodan ulaz u wc kada začujem mobitel. Molim malca da se javi, ali mi ga on umjesto da se javi pruža kroz širom otvorena vrata.

– Dobro jutro! – aha, moj dragi, kojemu pokušavam objasniti u kojoj se situaciji nalazim dok mi malac govori da nije siguran jel treba još nešto dopisati. Negdje je kod doktora, ok živ je, srce – tlak – sve ok, možda hormoni ? Ide vaditi krv. Sinoć je samo ranije zaspao, pa se nije javio, treba neke pretrage obaviti. No, frks! Ok. Čujemo se nakon posla.
Izlazim, jurim pod tuš, oblačim se, bacam pogled na kuhinju – juha, pire krumpir, meso i kupus sve vrišti – UZMI ME, POJEDI! Na vratima susrećem mamu, taman je došla na vrijeme. Ok, ne kužim u kojem je ona vremenu, ali znam da prije posla trebam još nešto obaviti.

Na semaforu crveno - zapalim si cigaretu, obavim sve pozive jer to nisam stigla i nađem se u situaciji u kojoj jesam.
No, nije to sve – kada mislite da ste sve napravili i da dan nikako ne može lošije ili gore završiti, vjerujte - može i to uz kavu koju sam nakon posla dogovorila sa starijim sinom. Doznam od njega sve gluposti koje mi malac nije uspio reći – njegovo objašnjenje nakon svega - a dogodile su se ne danas nego prije dva tjedna, a kako on i inače kasni sa informacijama bilo kojeg tipa – sve mi je bilo jasno.

Da vrištim, nema smisla, da puknem od bijesa isto – lijepo napišem poruku – čekaj me nakon škole, a on meni – Znam, a trening? JEBEMUMIŠA – ako kažem jedno, ne štima, ako kažem drugo isto ne štima, ako kažem lijepo, jednaki rezultat, ako ne, opet dođem na isto. Sada se ja pitam jesam li ja majka ovom djetetu koje je toliko flegmatično na sve oko sebe ili ti klinci ne kuže neke stvari ???

S jedne strane imam pametnu, dobru, samostalnu i pristojnu djecu, a s druge imam jedno super odgovorno dijete koje se uzrujava zbog svega i svačega, valjda je na mamu bi neki rekli, i koje mi uvijek sve kaže dok ono drugo šuti, šuti, i šuti, te grunta sve u sebi, pa nas na kraju sve baci u šok svojim flegma reakcijama – da, danas sam pukla i po prvi puta uvela riječ – KAZNA, te odredila niz stvari koje se konačno trebaju posložiti. Nakon svega toga i nakon dugog monologa sa svoje strane u kojem sam bila maksimalno tolerantna, dobila sam zagrljaj i oprosti, kao i ono – znaš da ja na kraju uvijek sve ispravim i napravim. - ZNAM, ali moram li ja – svako malo imati OVAKAV DAN?

Živi bili, pa vidjeli – nikoga ne opravdavam, nikoga ne optužujem, niti bilo koga krivim, ali ponekada mi se fakat čini da ne razlikujem kavu od bundeve ili bundevu od kave. Na kraju ipak popijem kavu, a bundeva se pretvori u sve i svašta. Dan još nije gotov, imam neki tekst pred sobom, ali nisam u stanju više ništa uraditi – sutra bum! Kao da čujem nekoga – a borim se baš protiv toga, ah, ponekada neke stvari treba pustiti....ali ne SVE!


Post je objavljen 04.11.2008. u 01:21 sati.