Ovaj put je Božica skupila svu hrabrost ovoga svijeta i doista rekla svom mužu:
„Nekako smo beživotni, bezvoljni, sivi, bezizražajnih lica, oronuli, pogrbljeni, ispralo nas je vrijeme i da stvar bude gora, udaljilo nas je. Podočnjaci su ti se počeli spuštati, kosa ti se još više prorijedila, a ja, ja sam se počela debljat i dlakavit i prestala sam se truditi da izgledam dobro, jer si ti u potpunosti izgubio interes. Nisi ni primijetio kada sam odrezala kosu. Više niti ne razgovaramo, osim o praktičnim stvarima i obavezama; od toga koliko nas ovaj mjesec košta plin, do toga koliko nas košta struja. Ništa više, nikakvi dojmovi, niti utisci, nikakav tok misli- jer, toga nema. Nema misli. Samo brige, brige i brige.
Oko nas frustrirani ljudi koji po cijele dane mozgaju kako će posrati druge, uvrijediti ih i strpati ih u nekakav koš sa licemjerima, nedoraslima, ljevičarima, desničarima, lopovima ili majmunima... Toliko su negativni i naporni. A mi, mi nismo frustrirani, mi smo apatični, no meni se evo sada čini da je to isto nekakav oblik frustriranosti, samo pasivan.
Uljuljkani smo u zajednički život, ali potpuno nezainteresirano uljuljkani, sve se svodi na naviku- kada ćemo doći s posla, jesti, odraditi još ostatak dana osvijetljeni zračenjem s ekrana i onda leći. I tako puta 365 puta još... Do kraja života....“
„Daj ne seri!“ – nevoljko joj je odbrusio muž i nastavio gledati televiziju.
Post je objavljen 03.11.2008. u 13:49 sati.