Marketing
Čemu služe prijatelji
Moram napisati ovu priču jer me stišće u grlu. Nazovite to samohvalom ili ispovjedi... kako vas volja. Jednostavno moram.
Sinoć sam s "Leom" bila vani. Točnije došla je po mene jer je trebala prijatelja. Naravno da sam sve pustila i otišla s njom u duuugu šetnju. Nije tip osobe koja bi se samo tako otvorila. Nije... Zato sam znala da nešto ne valja. Gadno. 
Ugledah te uplakane oči i osmjeh na licu. Sretna je što me vidi... Zagrljaj, nebitne riječi, konstatacije, bla-bla...
Izišle smo van i dugo šetale. Pitala me najčudnije pitanje koje sam čula : -Što te kod mene smeta, onako, za ozbiljno, bez uljepšavanja? Sigurno ima nešto. Reci što, danas opraštam za sve što ćeš reć.-
- Pa kaj si luda? O čemu ti to?
Predobre smo si da bih imala išta velikog protiv tebe - odgovorim joj. Nije se dala. Tražila je da joj iskreno kažem. Rekla sam joj da previše daje drugima. Premalo je sebična, pa zato i nesigurna u sebe. Ali nije kriva ona. Tako su je odgojili.
I baš ti koji su je odgojili, za koje sve daje, voli ih ljubavlju koja stavlja na kocku sve drugo, sve drugo stavlja na stranu i poček, oni su je deklarirali kao neobazrivu, bez ljubavi za najbliže, bez srca i osjećaja.
Oni su joj pokazali prstom u izlazna vrata. Sada stoji pred tim vratima. Ne želi proć kroz njih, da im ne dokaže da su u pravu. Stoji, jer bi tako željela proći kroz ta vrata i pobjeći. Daleko.
Pokušala sam joj dati koju pametnu, ali svaka je bila blesava. 
Nisam bila u takvoj situaciji, nisam se susrela s tako teškim riječima. Svaka obitelj ima svoju crnu priču, razlog za svađu i teško oprostive događaje i riječi. Svaka. Tko kaže da nema taj laže. Ili će tek imati. Ali ovakvo što nikada nisam ni dotakla da bih joj mogla pomoći.
Dugo smo sjedile u tišini. Tu i tamo koja riječ. Pokušala sam povući paralelu na ono što u mojoj obitelji ostavlja gorak okus u ustima. Ne volim uplitat svoje probleme u tuđu brigu. No u ovom slučaju nisam znala što bih. Malo joj je to umanjilo gorčinu situacije.
I opet tišina. Pokoja njena riječ.
Došlo je vrijeme kad smo se morale rastat. Samo me zaglila i poljubila. Šapnula "Hvala..."
A ja nisam znala što li sam uopće napravila. Ništa. Ništa. Osjećala sam se kao idijot! Frendica mi treba pomoć, a ja sam nemoćna! 
Shvatila je da ju razumijem...
Nije očekivala savjet...
Nije očekivala ništa...
Nije niti htjela da ju savjetujem...
Samo da budem tu dok na glas razmišlja...
Post je objavljen 03.11.2008. u 10:45 sati.