Marketing
LOVRAN - OPERACIJA - OPORAVAK
Tog dana 14.10. trebali smo se javiti u kliniku za ortopediju do 12h. Unatoč magli relativno smo brzo stigli. Prošetali smo po Lovranu, pojeli pizzu i otišli u bolnicu.
FRANKICA JE HTJELA JESTI PIZZU
Javili smo se sestri Divni, predali sve papire i smjestili se u sobu. Doktori su obavili zadnji pregled prije operacije. Dok smo čekali na snimanje kukova u sobi se pojavila sestra Divna s ne tako dobrim vjestima da će se operacija morati ponovno odgoditi jer za Franku nema krvi bez koje je operacija nemoguća. Koji apsurd. Iako smo oboje dobrovoljni davaoci krvi za naše dijete nema krvi. Franka nema ni rijetku krvnu grupu no ni Pula ni Rijeka nisu imale krvi. Ostala nam je solucija da ostanemo do petka i da bi tada bila operacija. Mislili smo se smjestiti kod tate u sobu koju je iznajmio da ne plaćamo po 200kn dan u bolnici. Iako je Franka u potpunosti ovisna o tuđoj pomoći nemamo pravo besplatno boraviti uz nju. Odlucili smo nazvati prijateljicu koja radi u Zagrebu u zavodu za transfuzijsku medicinu, Petrova 3 i zahvalni smo sto imamo nju i mozemo joj se uvijek obratiti. Ona je nazvala Rijeku i krv za Franku vise nije bila upitna. Nismo mogli ni zamisliti da bi se ovo iščekivanje moglo još produžiti.
SMJESTILI SMO SE U SOBU
Bolnica u Lovranu nema dječjeg odjela ( operira se jedno dijete tjedno ), pa smo bile smještene u sobi sa jednom gospođom koja je trebala operirati stopalo.S Gospođom Mirjam smo proveli ugodne dane, ona nam je kratila vrijeme provedeno u bolnici. Odjel je stvarno star ( mislim da je bolnica sagrađena 1903.g ) ali kad vidite ljubazno osoblje ni ne razmišljate o smještaju. Bila bi sretna i na stolici kraj Franke samo da sam tu kad joj trebam. Bili smo sigurni da je dajemo u dobre ruke a to je najvažnije.
Franki su poslikali kukove, morali smo potpisati suglasnost za operaciju, anesteziolog je obavio razgovor s nama i Franka je bila prva na programu ujutro. Navečer je dobila sedative. Bila je sva nervozna jer se čudno osjećala. Pričala je do pola 12 i nikako nije mogla zaspati. Činilo se da nikad neće doći to jutro.
JUTARNJE BUĐENJE PRIJE OPERACIJE
Ujutro smo ju odvezli sa sestrama do odjela i preuzele su ju druge sestre, plakala je i gledala prema nama. Mislimo da nam je to bio najtezi trenutak u zivotu, tuga i strah (a znamo da je operativni zahvat koji ce njoj izvesti jako rijedak, tako doktor kaze) jedino je što tada čovjek osjeća, sve ostalo je nebitno. Oko podneva su pozvali mamu da bude sa njom kada se probudi. Operacija je uspješno izvedena, Franka je sve dobro podnijela, najsretniji smo na svijetu.
NAKON OPERACIJE PRVA SLIKICA
Mama je noć provela sa njom na intenzivnoj, Frankica je puno povraćala taj prvi dan. Sestre Mirjana i Ljiljana i doktor Kaplan su cijelo vrijeme bili tu kad je trebalo. Dovoljno je bilo što smo tu uz nju a kad vas sestra ponudi kavom ili kad je nazvala u kuhinju da se mami podgrije ručak jer nije ništa jela i serviraju vam u svojoj sobi dok dijete spava to je više nego dobro. Čudno je osjetiti neku brigu za vas osim za vaše dijete.
NA INTENZIVNOJ
Drugo jutro su bili na odjelu u svojoj sobi. Idućih dana dobro je podnosila bolove i stvarno je bila jako dobra i mirna, tata bi sa njom slagao kockice i citao slikovnice preko dana a mama bi bila uz nju preko noći. Treći dan nakon operacije Franka je na trenutak prestala disati, bili smo u šoku, bojali smo se za nju ali je dr doktor Kaplan reagirao na vrijeme i dalje je hvala Bogu bilo sve u redu. Bila je to reakcija na sve teške lijekove koje je franka dobila prije i nakon operacije. Stvarno čovjeku puno znaći kada može biti uz dijete non stop i sigurni smo da ju nikad ne bi ostavili u bolnici a da jedno od nas dvoje nije sa njom.
U GIPSU UMOTANA OKO STRUKA I DESNE NOGE
SLAGANJE KOCKICA
Frankica je sada doma, odlično se oporavlja, već brojimo dane kada idemo na skidanje gipsa (20.11.). Svaki dan joj neko dođe u posjetu, obavezno je i crtanje i potpisivanje na gips. Nakon skidanja gipsa slijede kontrole, dogovori za drugu operaciju, pa operacija, opet skidanje gipsa, nove kontrole i vađenje pločica i šarafa ( godinu do godinu i pol). Pred nama je još jako daleki put a mi smo tek krenuli, treba sve to podnijeti, samo neka prođe sve u redu i neka Franka bude borac kakav je bila i do sada.
KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE U SVOM KREVETIĆU
Na Lovran smo se odlučili zato što su nam mnogi ljudi rekli da tamo radi doktor Mileusnić, kod nas definitivno vodeći stručnjak kojega cijene i izvan lijepe naše. Cijela ekipa na odjelu, sestre, anesteziolog i svi ostali liječnici, sestre i kuharice vrhunski rade svoj posao. Jednako tako i sestre na intenzivnoj i ekipa liječnika koji rade na tom odjelu i u operacionoj sali, svoj posao odrade na najbolji mogući način. Odnos prema pacijentima je odličan, još takav odnos u zagrebačkim bolnicama osim na Srebrnjaku nismo doživjeli. Sve naprave da pacijentu bude lakše. Svima skupa smo jako zahvalni na tome, puno su nam olakšali boravak u bolnici a sigurno ćemo lakše podnijeti iduće zahvate koje Franka mora obaviti.
Svima skupa jedna velika pusa od Frankice i njene obitelji.
Svima koji su bili uz nas na bilo koji način, u ovim danima kroz koje Franka prolazi i prije i onima koji šalju komentare na blog zahvaljujemo se i sve vas volimo.
Frankica šalje puse i djeci i tetama u vrtiću, puno puta se baš vas sjeti i puno joj falite. 
Post je objavljen 03.11.2008. u 11:49 sati.
