*Post kao odgovor Hejviju: „...malo optimizma nikome ne škodi, jer nemoš napravit 'humanističku revoluciju' ak ljude ne uvjeriš da je bitka 'dobiva“
Ako ćemo ljude uvjeravati da se bitkom nešto dobiva, u što ćemo ih pretvoriti? Nisu li sredstva koja se u ime nekog cilja koriste ista kao ona protiv kojih se bore!? Nemoguće je za nešto se izboriti, ako ta borba ujedno ne uračunava svojevrsnu prisilu, dakle – nasilje. A ono što se ostvaruje nasiljem ne može imati humane vrijednosti.
Kako su povijest uvijek pisali pobjednici, u nas su masovnim ispiranjem mozga uspjeli usaditi pogrešno uvjerenje da mnoge bitke u prošlosti nisu bile uzaludne. Ali ako oni tvrde da nisu bile takve, zašto mi i dalje nismo slobodni? Zašto smo podjednako zarobljeni kao nekada? I zašto nijedna bitka osim gomile leševa nije pridonijela procvatu humanizma?
Laž je da je čovjek na tom polju napredovao. Kada nas u školama uče o krvavoj povijesti raznih klasnih društava, koja se pribijaju na stup srama uz mnoštvo prijezira, oni nas zapravo organizirano obmanjuju jer „demokracija“ kakvu danas imamo najgora je tiranija u povijesti ljudskog roda. Vrijeme će pokazati da je moderan čovjek veći rob od onoga u Egiptu prije nekoliko tisuća godina. A moramo priznati da se u međuvremenu odigralo nekoliko „humanističkih revolucija“. I jesmo li nakon svih njih slobodni? Ili povlaštene manjine, baš kao i prije, i dalje vladaju nad većinom?
To da je borbom moguće ostvariti humanizam i uspostaviti plemenite vrijednosti podsjeća me na prastaru i otrcanu socijalističku floskulu o „diktaturi proletarijata“ koja je sama po sebi tragično proturječna. Kako masa može ostvariti bilo kakvu diktaturu? Nije li ključ dikatture uvijek u rukama onih koji masu vode? Praksa nam je pokazala da je proletarijat sam bio pod diktaturom komunističkih moćnika i zločinaca, a sam nije bio sposoban ni za kakvu vladavinu, jer masama to nijedna epoha nije dopustila. Stoga oni koji se bore za socijalnu jednakost svih moraju imati na umu da je neće moći ostvariti, jer kao što zakone pišu oni koji ih krše, tako se i za socijalističku utopiju bore oni koji u njezinu sljepilu vide priliku za sebe.
Lijepo je teoretizirati o sretnoj budućnosti koja jednoga dana sigurno dolazi. To je u stvari linija najmanjeg otpora jer je daleko lakše bulazniti nego se uhvatiti ukoštac s istinom. Mogli bismo reći da je ideja o „boljem sutra“ obilježje svojevrsnog kolektivnog ludila koje nije moguće izliječiti, jer ako povijest s tisućama činjenica uvjerava da čovjek sniva nepostojeće i u tome nikako ne uspijeva, kako ga onda uvjeriti da je zaista bolestan. Stanje lažnih obećanja i praznih nadanja podsjeća na propovijed nad uzglavljem umirućega, kojemu neki pop prodaje praznu priču o tome kako će se uskoro naći pred vratima Božjega kraljevstva. Otprilike tako nas lažu i socijalisti. To je potpuno isti kretenizam na djelu jer teološko kršćanstvo i komunizam su dva smrdljiva kopileta jedne te iste majke.
Stoga prije nego što odlutamo u svojim neostvarivim snovima o „boljem sutra“, možda bismo detaljno trebali proučiti povijest ljudskog roda. Što nam ona govori? Da se jedan te isti ideal provlačio kroz svaku epohu u povijesti ljudskog roda i da je oduvijek bio iluzija, jer se nikada nije ostvario. Već sam pisao da se Augustinova ideja pravne crkvene države i Marxova i Engelsova utopija temelje na potpuno istoj zabludi, a svaka je sa svoje strane poslužila kao savršena podloga za kasnije zločine. Komunistički inkvizitori u kazamatima diljem svijeta nipošto se ne razlikuju od onih crkvenih iz Srednjeg vijeka. I jedni i drugi gledali su „bitkom“ pobijediti zlo, da bi ga na kraju sami pospješili. A svi su oni željeli dobro! I svi su mislili da je silom („bitkom“) moguće ostvariti istinsko pravo. I do čega je to dovelo? Do neminovnog zaključka da u ime dobra čovjek ubija, što je najveća tragedija ove stvarnosti. Posebice zato jer nijedna bitka, koliko god krvava ona bila, NIJE DOVELA do ostvarenja čovjekove slobode. Zato je svaka revolucija radije gutala vlastitu djecu. Robespierre je samo jedan primjer kako to humanistička revolucija zahvaljuje onima koji je kane provesti u djelo.
Dakle, humanistička revolucija u biti ne postoji. Ovo nije zaključak pesimiste, već očita gola činjenica! Ono što je aktualno jest involucija čovjeka na razinu životinje. Kad je debilni znanstvenik Darwin dovršio svoju (dobro je naglasiti ovo – svoju) teoriju o tome kako je čovjek postao od majmuna, zasigurno mu nije bilo ni na kraj pameti da će čovjek majmunom tek postati, odnosno da će tijekom svog takozvanog razvoja do te mjere degenerirati, da će poprimiti potpuno animalne osobine. I unatoč svom tehnološkom napretku (koji istovremeno predstavlja nazadak) čovjek neminovno i nezaustavljivo propada na svim razinama, dok se ljudske vrijednosti temeljito izvrću. A kad borba u takvim involucijskim uvjetima postane sredstvo ostvarenja, onda je jasno kakve posljedice možemo očekivati.
Povijest nas najviše uči. A u svakoj epohi ljude su lagali kako je konačno kucnuo trenutak kada će im se snovi ostvariti. Lažu i sada, jednako kao prije. I lagat će uvijek, sve dok postoje slijepci koji vjeruju da je moguće ostvariti istinske humane vrijednosti. Većina mudraca se slaže da čovjek traži sreću izvan sebe zato jer je u sebi nedostatan. Sve dok unutar sebe ne nalazi ništa biti će nezadovoljan i oskudan i tragati za kilavim rješenjima. Stoga je revoluciju potrebno provesti u sebi, a ne van sebe. Da ne bismo i mi bili djeca koju proždire naša vlastita revolucija. Ili da nas već sutradan ne bi objesili oni uz čije se rame borimo.
Post je objavljen 03.11.2008. u 09:28 sati.