Vjera, unatoć proširenom uvjerenju, nije nešto što će se pokazati točnim ili netočnim poput kockarske oklade; ona je čin, namjera, projekt, nešto što nas, dok skačemo u budućmost, nosi tako daleko prijed da izletimo iz vremena i uletimo u vječnost, koja nije kraj vremena, ni mnogo vremena, ni beskrajno vrijeme, nego bezvremenost, ono staro vječito sada.
Joanna Russ
Nije li nevjerojatno kako nekim ljudima uspjeva živjeti u sadašnjosti? Čini se da ih ne brine budućnost, ne žale zbog prošlosti. Kako kaže poslovica: "Dva su dana na koje nikako ne mogu utjecati - jučer i sutra".
Svi volimo maštati o prošlosti i budućnosti, ali upadamo u nevolje kad zaboravimo da su prošlost i budućnost izmišljotine; sadašnjost je jedina stvarnost. Istina, prošli događaji pridonose našoj sadašnjosti, a sadašnjost utjeće na budućnost. Ali tu ne možemo ništa: prošlost i budućnost su izvan našeg domašaja.
No, začudo, čini se da najbolje žive u sadašnjosti oni ljudi koji imaju najjaču vjeru. Užitak u sadašnjosti, skrb za kakvoću života, vjere u sam život. Sadašnjost je vrijedna i ona je sve što imamo.
Naš je život niz odabira. Biramo projekte kojima ćemo se baviti, aktivnosti u kojima ćemo sudjelovati, prijateljstva koja ćemo njegovati. Često se moramo odreći nečega što smo izabrali jer jednostavno nemamo dovoljno snage i vremena. Posvemašnja predanost u nekoliko aktivnosti i prijateljstvabolja je nego djelomično bavljenje velikim brojem. Puna pozornost trenutku i svemu što sadrži obogaćuje naš život. Bez takve pozornosti to nije moguće.
Sposobnosti koje svatko od nas ima mogu se razviti jedino ako se njima koristimo što potpunije kako bismo pridonijeli i tuđim životima, a ne samo svojem.Kad imamo golem izbor naša pozornost opada pa ne možemo potpuno razviti svoje sposonosti. Punoća našeg života, pojedinačnog i kolektivnog, upravno je razmjerna dubini odnosa koje izgradimo prema prijateljima i svojim aktivnostima.
Post je objavljen 02.11.2008. u 08:59 sati.