Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke.
Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se onda samo po sebi postavlja pitanje:
Možemo li upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja"?
Znanost nam tvrdi da je to moguće. Pogledajte gornju sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu?
Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo odvija revolucija vaše svjesne spoznaje.
Ova Libetova tvrdnja je izazvala revoluciju u neuroznanosti i psihologiji, pro i kontra diskusije. Istraživanje djelovanja mozga se nastavlja, mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, ali naslućujemo da će tek oni koji nauče misliti i gledati "srcem" razumjet priču koju nam mozak, posredstvom našeg utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield
Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja.
U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.
Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade?
U čokoladi samoj ili u mojoj glavi?
Zašto ja ne volim čokoladu?
Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Noćas je vjetar
odsvirao requem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.
Poezijom pričam priču o revoluciji u mojoj glavi, revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
Jutros je u sivilu jesenjeg umiranja, nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala
personificirana želja svih prošlih godina, majka rađanja, vječna boginja proljeća.
Osjetih sunce u snene duše dubinama,
i nestajanje tuge koja se u srcu skrivala.
Nečujna kao nježnost je dušu dodirivala
s buketom tek procvalih ruža u rukama
lepršava, nećeg tako nestvarnog silueta
odlaskom ostavi proljeće kraj kreveta.
Renesansa satkana od treprave sreće
leptirasti se snovi opet oko mene roje,
treperavo sjeme na laticama broje,
dok u proljetnoj travi niće novo cvijeće
Zračak probuđenog sunca je maglu probio
vjetar je sivi oblak sa duše pomaknuo,
da bi svjetlosnim zagrljajem srce dotaknuo
i pupoljke sreće kristalima svitanja okitio.
Vesna uvijek bdije nad našim buđenjima
rijetko sneni primjećujemo njene duše sjenu,
a ruka njena vječno drhti nad snoviđenjima
brani mlado vrijeme šireći srcem sedefastu pjenu.
Godine se broje, mjeseci, dani, trenutci se nižu
Vesna, boginja ta vjerna nam ljepotu daruje
dodirima njenim umijeće se budi, misli uzdižu
da renesansa života u uspavanim dušama caruje.
Pišući poeziju ja pronalazim odgovore u tvrdnji da naš mozak i misaono- osjetilno- osjećajno u nama djeluju zajedno, da se tu u univerzumu uma iz trenutka u trenutak događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova. Probuđena proljećem osjetih renesansu života.
"On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu ali
ja sam umoran
budi kraj mene
budi tu
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam"
"Zatvorih njegov šapat među dlanove
i podignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca sjedinjena
u ovom velikom svjetskom ratu."
Da, rat svijetova, ta čudesna revolucija se događa u našim glavam, tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se odvija cijeli naš život.
Post je objavljen 01.11.2008. u 06:57 sati.