Marketing
Tunel Tuhobić, a mi iznad njega
Svi smo čuli za Tuhobić. Tko nije, neka pogleda zadnji tunel na autocesti od Zagreba prema Rijeci. To je onaj tunel poslije kojeg vidite more i lagano uzdahnete. E sad pazite. Mi smo trebali osvojiti vrh Tuhobić. 
(gle što je dobar smajlić, ne? pravi planinarski!) Nije vrh dobio ime po tunelu, već obrnuto. Vrh je malo iznad tunela. Kako doći do vrha?
Svaki normalni planinar slijedit će upute u Poljakovoj knjizi. Tamo možete naći više planinarskih staza koje s raznih strana vode na vrh. Mi smo se odlučili krenuti iz Fužinskog Benkovca, sela do Fužina. Od tog sela do vrha treba 2h. Početnu markaciju naći ćete u samom centru Fužinskog Benkovca. Ako idete od Fužina, naići ćete u središtu F.B.-a jedan mali odvojak za desno. Glavna cesta veliki zavoj ulijevo, a vi udesno na malu cestu. Lako za naći. E tu krećete za prvom markacijom.
Mi se, poslovično inteligentni, odlučujemo malo uštedjeti na hodanju. Ekipa je odlučila da ćemo se mi približiti čim bliže vrhu autom. (Jer smo taj dan planinari osvojiti još jedan vrh pa da što više ušparamo vremena.) Uštedjeli smo možda 20 min. Ali što smo se za tih 20 min. uštede ubili na vertikali, to svijet nije vidio. 
Kao kreteni kroz šipražje, meku zemlju, mrčinu od šume, dok nismo došli do šumske vlake koja nas je lagano odvela na vrh. Preko preče, okolo bliže spika. Nisam znala hoće, zbog blizine čuvane auto-ceste, pred mene iskočiti policija, vatrogasci ili lokalni medvjedi. Sve mi je nekako izgledalo prijeteći. (Baš me zanima što će Gogoo na ovo sve reći, hehe.)
Da smo išli iz tog Fužinskog Benkovca fino bi kao gospoda (i dame) hodali s noge na nogu ljupkom šumskom vlakom, a ne bi se pridruživali istoj negdje na pola puta preznojeni i puni prigovora. Eto, po tom ću pamtiti Tuhobić. Krenuli bez markacija, mislili prevarit ćemo planinu, ali prevarila ona nas. Inače, laka je orjentacija u prirodi, jasno se vidi u kojem smjeru ide vrh. No, krenimo redom.
Iz Zagreba smo, prvo, krenuli prema Fužinama. Fužine, svi znamo, jako volim. Uvijek kad tamo dođem nešto se događa. Ovaj puta bilo je prerano za događanja jer je bilo jutro, nedjelja i magla. Zato smo stali i popapali jedan kolač sa šumskim voćem. Ritual. Da odmah presječemo za sreću na daljnjem putu.
Vrh Tuhobić kum je tunelu Tuhobić.
Kako je bilo pametnih prijedloga da ne krenemo od polazne točke u selu, već da malo uštedimo na šetnji, odlučili smo doći cestom ucrtanom u karti koja nam je trebala uštedjeti ohoho. Nije uštedjela skoro ništa, hehe, kako to već ide.
Priroda fantastična.
Vozikali smo se ovom cestom prema vrhu kojeg smo u daljini vidjeli. Cesta makadam, vidi se da tu prolazi dosta kamiona. Nema žive duše to nedjeljno jutro. U jednom trenutku, šteta da to nisam fotkala, a bila sam uvjerena da imam sliku, nigdje žive duše, polja i brdašca na sve strane, i skužimo mi na jednom brdašcu ogroman reflektor. I ja kažem "gle, onaj reflektor, Bogtepita za šta je to sad tu?!" Usred ničega fantastičan ogroman reflektor. Kad čuješ genijalca iza "u hebote, ajmo izaći vidjeti, garant reflektor na nogometnom terenu". Meni bilo čudno, ali, moram priznati, nisam se usudila odmah isprdati. Ma, mislim, šta ima nogometno igralište s tako fantastičnom opremom tu raditi, bez da ima i dobre prilazne ceste... ništa, iskačemo mi SVI van iz auta, da vidimo teren i to... Tko zna, možda ima nekih lokalnih zaljubljenika u nogomet pa namjerno izgradili igralište samo za sebe na tajnom mjestu. Kad popnemo se na brdašce, 20-30 m. od naše ceste/auta, kad ono LOL! Pa to je reflektor od auto-ceste koja nam je odjednom bila jako blizu!! Koji crni nogometni teren! Naravno da sam se pokidala od smijeha i sprdala na račun vrhunaravne inteligencije sa zadnjeg sjedala moga auta (eto kako sam suptilno provukla da sam kupila autić)! 
Vjerovali ili ne, mi smo parkirali vrlo blizu samom tunelu. Taman je bilo neko veliko blatno raskršće koje su napravili ogromni kamioni koji i dalje rade na auto-cesti. Tu smo ostavili auto, preobukli se i krenuli dalje cesticom. Ubrzo smo došli do samog tunela, ali s onu stranu ograde. Nisam mogla vjerovati. Stalno sam imala osjećaj da radimo nešto što ne smijemo.
Svi koji su putovali auto-cestom od Zagreba prema Rijeci garant su registrirali benzinsku pumpu i stajalište s desne strane pred sam ulaz u tunel.
Osjećala sam se da smo kao uljezi i da će nam netko zaskočiti za vrat i reći "šta vi tu radite?!". 
Skužili smo da je vrh iznad tog tunela pa ajmo sad, polako u brdo. Kad ono... mila majčice-zemljice!
Šipražje, meka zemlja, propada ti noga, vlažno sve, strmo, kliže se, šipražje. 
Vrlo brzo smračilo.
Preznojili smo se. Ništa, digli se iznad tunela i skužili nekakvu šumsku vlaku. Na sreću, vrlo brzo kad smo došli na tu šumsku cesticu skužili smo markaciju za vrh Tuhobić i laknulo nam je. Prekrasna šetnja kroz crveno-žutu šumu.
Evo te šumske cestice. Preporod za hodanje.
Kad smo izašli iz šume, vidjeli smo fantastičan pogled na auto-cestu.
A evo i vrha u daljini!
Tu smo se već preporodili. Lagana šetnja, blag uspon, priroda fanastična. Pogled puca na sve strane!
Baš je bilo dobro! I, konačno, evo brzo i vrha. Kamena kocka na kojoj je žig. Lijevo upisna knjiga u metalnom tuljcu.
Da je Tuhobić sad in govori nam i prisutnost Modnog Mačka koji, također, skuplja žigove, ali ne planinarske... (već neke na guzi).
Gle pogleda na more... nije bilo najčistije, ali se lijepo vidjelo.
U daljini Snježnik i prekrasni Risnjak.
Zadržali smo se gore, klopali hrpe salame i sira uz premalo kruha, lamentirali o životu i odlučili krenuti nazad.
Evo još par fotkica.
Nakon toga, pokušali smo osvojiti Bijelu kosu, a zašto smo na pola puta odustali pisat ću u nekom drugom postu.
Ajd bok, čitamo se! 
| Vrh: 1109 m Markacije: Na svom mjestu. Žig: Uzidani na vrhu. Vrijeme do vrha: 2 h Opasnosti: Da se sami odlučite krčiti put do vrha. Životinje: Nema. Vidikovac: Fantastičan, na sve strane svijeta, od mora do Risnjaka! Sve u svemu: Zanimljivo iskustvo, lijep izlet. |
Post je objavljen 31.10.2008. u 09:47 sati.