Marketing
U susret....
U ove dane, kada svi intenzivnije razmišljamo o najmilijima, o našim prijateljima, znancima koji su nas, uvijek prerano, napustili, i moje su misli upućene njima. Nekima ove godine neću, na sam dan spomena na njih, biti rado viđen gost, ali ću u mislima, u sjećanjima, kao i do sada, nositi ih svakodnevno.
Razmišljajući, sjetio sam se drage Mirjane, koju je zloćudna bolest naprosto pokosila, i otrgla je iz naših života tolikom munjevitom brzinom da niti danas ne razumijem, ne vjerujem, ne prihvaćam.. Ona i dalje u meni svakodnevno živi, i skoro svaki dan popijem kavu s njom, u mislima, kao i nekad, popušim cigaretu… Snježana – nejde mi u glavu da te djevojke više nema. Nepažnja jednog vozača…. Ugasio se jedan predivan mladi život na pragu pravog života. I tome su već prošle godine, a kao da ju svakoga dana vidim kako onim svojim veselim pogledom proučava i čita mi s lica kakve sam volje.. Ana – još jedna draga kolegica koju je zloćudna bolest otela iz naše sredine, i to, nakon što je našla smirenje nakon stradanja u B.Luci..strašno. Prisjećam se svih onih, poznatih i nepoznatih, koji su život dali za naš miran i siguran život.. miran i siguran život?! Svakoga dana zahvaljujem Bogu što sam se živ i zdrav, nakon tih događanja, vratio svojim najmilijima. A sada…sada sam sam…sam sa mislima na njih čime je moje srce i dalje opijeno ljubavi prema bližnjem. Nju, tu ljubav prema bližnjem mi nitko ne može uzeti, nju mi nitko ne može uprljati. Na tihom, šutljivom blogu s.mirjam naišao sam na jednu od mnogobrojnih mudrosti, izreka, životnih smjernica kojima hrani srca svakoga „ Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu, je pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.“ I ta mudrost, ta glasno izrečena misao me tješi, ona mi daje novu snagu kroz moje razumijevanje drugih, kroz moju želju i volju pomoći svima kojima treba..kroz to vidim svoj smisao, kroz to će, možda jednom, i neki novi, topliji, vjetrovi pomaziti i moj život…vjerujem…
Sjećanja idu dalje…. Djed kojeg se niti ne sjećam ali puno znam o njemu. Iz majčinih priča o djetinstvu, životu, naučio sam kakav otac treba biti, kako otac voli, kako otac brine, kako oca voljeti i poštivati…Cijeli sam život tražio barem jedan red iz te priče u svom ocu..cijeli život. Ma koliko se trudio, ma koliko želio, nisam, nisam našao niti jednu riječ iz tog jednog jedinog retka – niti jednu riječ.. I vjerojatno bi brzopleto rekao da ga nisam niti volio niti poštivao. Ne znam, sada mi je teško o tome govoriti zbog svega što se dogodilo nakon njegove smrti..ali je činjenica da sam šest godina od majčine smrti vodio brigu o njemu kao o djetetu, a kažu, otac bi trebao pomoći djetetu… Ako ništa drugo, majka mi je usadila ljubav, plemenitost i poštovanje prema starijoj osobi. I to sam živio, a bio mi je , bio mi je i otac…
Bake… Baku, s mamine strane, obožavao sam. Iako, bila je to žena starih manira u odgoju. Živjeli smo u socijalizmu…ja sam ju, sa ponosom, pozdravljao ljubim ruke sve dok, zbog nekih neumjesnih komentara dragih joj susjeda, nije rekla Smotani – samo ruke… Bio sam iznenađen. Zašto nekoga smeta i u ostalom što ga briga kako ja pozdravljam svoju baku? Ali, poslušao sam, naravno. Od nje sam naučio kako ne treba razlikovati djecu po tome što je On sin. Da, to je moj ujak…majčin brat. Kažu na greškama se uči a ja sam, na toj grešci bake (koju je i ona uvidjela, ali bilo je kasno) naučio da nikada neću praviti razliku, da nikada neću dijeliti ljubav prema svojoj djeci, naučio sam da ću , ma koliko ih bude, voljeti ih jednakom snagom i žarom. Odlučio sam…
Drugu baku, očevu majku, i ne pamtim po ničem dobrom pa, možda bolje da je i ne spominjem. Ali, kao i svih, i nje se prisjećam ovih dana. O djedu s očeve strane, kao i o svojem ocu, ne znam gotovo ništa. Koliko sam mislio da sam oca barem donekle poznavao, a i viđali smo se gotovo svaki dan, toliko poznam i djeda koji je umro prije nego je moj život i začet. Moj otac o njemu, djedu, nije ima potrebe pričati jer „nije bio otac“ .. izgleda da moj stari nije čuo za onu „na greškama se uči". No, spomen i na tog, nepoznatog djeda, uvijek je prisutan.
Sve više uranjam u sjećanja.. Sanja.. ta predivna djevojka koja se godinu dana, oči u oči, borila sa mojim strahom, sa mojom, gotovo, dječjom nespretnošću, koja je imala vjeru i ljubav izdržati i nadmašiti moj strah, koja je čekala dok konačno nisam i sam shvatio koliko sam zaljubljen u nju, da ne mogu bez nje. Godinu dana, gotovo svakodnevno, smo se sretali, družili, a ona je strpljivo čekala da Smotani shvati…da shvatim da ju volim, da s njom želim provesti život, imati obitelj, radovati se svakom novu jutru, danu, pa i noći jer svanut će novi dan još ljepši od prethodnog, još sretniji a ja, ja ću je još više voljeti… i ona mene.. Sada su se već tamni oblaci nadvili nad moja sjećanja. Prvi puta sama je krenula svojim roditeljima… prvi i zadnji put… I danas pamtim ono prodorno zvono telefona i puničin plać… Ne, nismo se još bili oženili – trebali smo uskoro, ali zbog smrti moje majke sve planirano smo odgodili.. ali, bila je to žena mog života …
Majka… nju sam ostavio za kraj iako, umrla je nešto prije Sanjine posljednje vožnje.. Majka je nešto posebno u mom životu. Njoj mogu zahvaliti svoj život, svoje postojanje, zahvaliti joj na požrtvovnosti i odricanju kojim me podizala i odgajala, zahvaliti što mi je bila i otac i majka, što je imala razumijevanja za sve moje nestašluke i što je, s puno ljubavi, upornosti i vjere, objasnila mi, naučila me voljeti. Jer, kad voliš – voliš život, voliš ljude, voliš raditi, voliš jesti, voliš spavati, voliš se veseliti i radovati i najmanjoj sitnici, jer život i je satkan od bezbroj sitnica, voliš Boga…, onda je u životu sve lakše, jednostavnije – bez obzira na prepreke na koje, u tom životnom putu nailazimo. I kada pokleknem, kada padnem u svojoj snazi, sjetim se tih njezinih riječi i pokušavam iznova naći novu snagu. I, umoran sam od toga, ponekad izgubim volju, ali tada, u molitvi prije spavanja, kao da je tu, kao da mi onom nježnom rukom prolazi obrazom, podiže glavu i govori Sine, kako sam te učila? O čemu smo pričali? I, opet se pomalo pridižem i idem dalje.. u novu noć punu nemirnog sna, u noć bez snova, u noć sa nekim čudnim (ne)mirom. Majka je bila i ostala moj životni uzor, moja zvijezda vodilja, moja snaga, o njoj sam puno stihova napisao za njena života. I ne, nisam bio mamina maza ako ste to pomislili, naprotiv. Sada, sada joj poklanjam ove stihove
Mojoj majci
Isplakao sam sve suze
Što Bog mi prerano te uze
No, i On je vidio dobrotu tvoju
I na kušnju stavio žrtvu moju.
Ne, nisam mu zamjerio majko
Jer znam da i On volio te jako
Ljubav koju si Njemu dala
Ljubav o kojoj si toliko pričat mi znala
Cijenio je i oslobodio te grijeha
Siguran sam, velika te svjetlost čeka
Zahvalan sam mu na milosti koju ti je dao
Za života majko, jer ja to nisam znao
Nisam znao kako u bolesti tvojoj
Reći Bože pomozi majci mojoj
Znao je On put do tebe naći
Znao je On da trebaju mu jaki
Znao je da shvatit ću njegov poziv
Znao je da za mene počinje život novi
Al' majko, moje suze vratit te ne mogu
Zato stalno zahvaljujem Bogu
Na milosti koju je tebi dao
Umorna si bila, i on je znao
Ja, sam u mislima svojim
Nadam se danima za tebe boljim
Molim se za tvoju novu sreću
Šaljem ti majko pusu najveću
Spavaj mirno, neka ti zvijezde govore
Da sin tvoj ne ulazi u nevolje
Da majko, od sjećanja još uvijek živim
I svakog se dana tvojoj snazi divim
Nema te majko, nema pored mene
Al' ja kao da vidim te oči sretne
Bog je majko milostiv bio
Životu se tvome posvetio
Uz suze što obrazima mojim teku
Majko ja imam želju još jednu
Budi sretna u domu svome
Ostvari i ti svoje snove
A ja ću majko na tebe misliti
Sve dok te jednoga dana, opet, u zagrljaj neću primiti.
Svijetli mi majko…osvijetli mi put…
* obećajem, čim prođu ovi sjetni dani prelazim na vedrije teme.....
Post je objavljen 30.10.2008. u 16:26 sati.