Pregled posta

DAN 12, 28.10.2008. - Dumela! (Malealea, Lesoto)

Budim se s prvim zrakama sunca. Gledam na sat – tek je 6. Okrećem se da još malo odspavam. Čujem samo glasanje mnogobrojnih paunova koji slobodno šeću lodgeom. Oko 8 izlazim van da malo protegnem noge. Kiša je padala cijelu noć i očistila nebo. Ostavila je tek par oblačaka na nebeskom plavetnilu. Pogled s trijema glavne zgrade jutros je još nevjerovatniji: visoke planine dogle god seže pogled. Malo bliže polja i pašnjaci. I pastiri sa svojom stokom odlaze na ispašu. Vidim ih u daljini. Daju pejzažu poseban kolorit. Osluškujem zvonca krava, koza i ovaca negdje tamo u daljini. Nešto bliže, čuveni Basotho poniji strpljivo čekaju svoju današnju rundu turista da ih odvedu u planine. Tamo negdje u daljini...
Auto danas miruje. Jučer se dosta naradio. U 11:00 nas sati vodič čeka na recepciji. Joseph mu je ime. Doduše, rekao nam je i svoje pravo Basotho ime, ali teško ga je zapamtiti pa ga zovemo po njegovoj engleskoj varijanti. Joseph će nam pokazati selo i objasniti kako ljudi žive. Malealea ima 400-tinjak ljudi koji uglavnom žive od poljoprivrede i stočarstva, a otkako se otvorio Malealea Lodge, mnogi rade i kao vodiči, čistači, sobarice i slično. Žive u okruglim jednosobnim kolibama izgrađenima od nabijene zemlje i prekrivenima slamnatim krovom. Ta koliba je i kuhinja i blagavaonica i soba za spavanje. Jedino se WC nalazi izvan kolibe.
Provirujemo u lokalnu trgovinu. Police su poluprazne – nekoliko pari već nošenih cipela poslagane su uz limenke konzervirane hrane, par kutija keksiju, nekoliko tetrapaka nekog soka i higijenski ulošci za žene. Da, higijenski ulošci za žene nalaze se na polici male trgovine u zabiti Lesota! Prodavačica nezainteresirano u polusnu preko tezge promatra nas, bijele turiste s fotoaparatima koji nikad ništa ne kupe. U kafiću, vrata do, slična priča. Samo što ovdje konobara ni nema. Vjerovatno je zaključio da mu se ne isplati doći na posao.
“Ovdje imamo samo flaširano pivo.”, kaže mi Joseph čitajući misli i dodaje: “Ali u nekoliko kuća u selu ljudi proizvode svoje vlastito pivo.”
“Mogu li ga probati?”, pitam.
“Naravno. Vidiš li one žute zastave pokraj nekih kuća? To je oznaka da imaju pivo.”, pokazuje mi Joseph nekoliko žutih najlonskih vrećica koje se vijore visoko na štapovima: “A ako imaju dvije zastave različite boje, znači da u kući proizvode dvije različite vrste piva.”
I dalje Joseph inzistira na zastavama... I dalje ja vidim samo najlonske vrećice...
Ulazimo u jednu “pivovaru”, zapravo kućicu dva sa dva. Nekoliko žena sjedi na podu dok nekoliko gostiju na niskoj klupici ispijaju njihovo pivo. “Dumela!”, ili dobar dan na sesotho jeziku. Pred kućom su dvije “zastave”. Znači, imaju dvije vrste piva. Jedno je od grožđica koje kupuju u obližnjem gradu, a drugo je od lokalne žitarice. Oba trebaju tri dana za fermentaciju, a imaju svega 2% alkohola. U prljavoj čaši odvažno probavam ono od grožđica. Čudna je to tekućina, ni gusta ni rijetka, neobično žute boje, okusa poput malo jačeg soka. I pokušavam ne razmišljati o onim sitnicama koje vidim da plivaju u čaši u toj žutoj tekućini... Vesna odlučuje ne eksperimentirati. Čak ni gutljaj.
Seoskog starješine nema kod kuće. Negdje je okolo. Svako selo ima jednog. Uvijek je riječ o muškarcu kojeg nasljeđuje sin, a ako sin nije dovoljno zreo, samo onda do njegove zrelosti ulogu starješine može preuzeti i njegova žena, odnosno majka budućeg seoskog starješine. Starješina brine o selu i saziva sastanke, rješava nesuglasice, a ako ima siromašnih seljana ili nekih gostiju u selu, onda im je dozvoljeno prespavati u njegovoj kući.
Na groblju nam Joseph priča priču o smrti i pokopu: “U Lesotu se mrtvi uvijek pokapaju u subotu. Ako netko umre, na primjer, u četvrtak, tijelo treba čekati pokop do subote.”
“Lijepo je to, ali što ako čovjek umre u nedjelju?! Kako u zemlji gdje se hladnjaci mogu izbrojiti na prste jedne ruke, održati tijelo do sljedeće subote?!”, razmišljam ja, ali odlučujem ništa ne reći.
“Večer prije pokopa poznanici se skupe u kući pokojnika na bdijenju. Zakolju jednu ovcu i jednu kravu i pojedu ih. Kao što, kad se rodi dijete, zakolju ovcu, a isto čine i kada se par ženi. Tada muškarac mora i dati miraz obitelji svoje buduće žene. U subotu je dakle pokop, a dan nakon toga žena pokojnika odlazi na grob i stavlja na njega jedan kamen u znak poštovanja. Nakon nje to isto čine i ostali članovi obitelji te poznanici. Ako je riječ o blizancima, a umro je jedan blizanac, onda pravog pokopa i rituala nema. Jer blizance smatramo jednim čovjekom i jedan je još uvijek živ. Tek kada i drugi umre, imamo bdijenje, kolinje i stavljanje kamenja na grob.”, objašnjava Joseph tradiciju pokopa u Basotho selu.
Nakon malog seoskog muzeja, kojeg je uredio jedan zaljubljenik u lokalnu povijest, pješačimo do škole koja je većim dijelom izgrađena od donacija Malealea Lodgea. Od jednog od osam učitelja saznajemo da u školi trenutno ima oko 350 učenika, ne samo iz Malealee, već i iz okolnih sela, a neki ujutro pješače u školu i do četiri sata. Ukupno je sedam razreda osnovne škole, a u svakom razredu je 60-tak učenika. Nemaju dovoljno učionica pa po dva razreda imaju nastavu u istoj učionici, u isto vrijeme, s dvije ploče na različitim krajevima učionice. Školska godina započinje u siječnu i traje do listopada. Svaki dan počinje u 8 ujutro i traje do 3 popodne s pauzom za ručak u 11 sati. Deset je predmeta, a svaki od nastavnika predaje svaki od tih deset predmeta poput matematike, znanosti, engleskog, sesotho jezika, poljoprivrede, ekonomije, umjetnosti, tjelesnog... Gotovo sva nastava izvodi se na engleskom jeziku. Pozdravljamo se s učiteljem i žao nam je što nemamo sa sobom pribor za podijeliti, ali jednostavno nije stao u ruksak kada smo se doma pakirali.
“Joseph, živiš u selu?”, pitam ga dok preko polja koračamo natrag prema lodgeu.
“Da. U Malealei.”
“Jesi kada bio u inozemstvu?”
“Ne. Nisam nikada bio izvan Lesota. Ali volio bih... Volio bih otići u Južnu Afriku.”
“Puno ljudi ide u Južnu Afriku?”, pitam ga razmišljajući ne zapitkujem li možda previše.
“Da. Puno. Tamo ima posla. Neki se vrate brzo, neki nakon mnogo vremena.”, objašnjava mi Joseph zašto je Južna Afrika obećana zemlja za Lesoćane.
Ne mogu se otrgnuti od misli da li će ovaj čovjek ikada napustiti Lesoto. Da li će napustiti svoje malo selo u planinama...

“Vaše zdravlje je jako jako dobro. I pratit će vas dobro zdravlje. Imati ćete ženu i troje djece, a najstarije će biti žensko. Imate puno posla i biti ćete uspješni. Ne vidim nikakvo zlo tamo odakle dolazite, ni vašoj obitelji ni vašim prijateljima, a imate ih puno.”, seoski sangoma mi govori preko prevoditelja dok se Vesna, kojoj je maločas rekao gotovo isto, nevjerno smješka.
“A hoću li ikada završiti faks?”, pitam ga ja da provjerim kako li će se izvući iz tog pitanja.
“Faks će završiti onako kako vi želite. Budete li učili, proći ćete ispite. Ovisi samo o vama.”, i Vesni je maločas vrač isto to rekao.
Zahvaljujemo i pozdravljamo se sa sangomom. Naša poslijepodnevna seansa s vračem kratko je trajala. Nije da ne vjerujemo, ali... Sami zaključite...

“Idete sutra jahati? Odlično. Prekrasno. Ja sam bio četiri dana na jahanju. Četiri dana! Bez normalne hrane. Samo iz konzerve. Jedva sam dočekao nešto kuhano.”, za istim stolom na večeri sjedi uz nas Australac. I Nijemica koja s nama sutra ide na jahanje.
“Četiri dana u sedlu. Četiri dana spavanja po seoskim kolibama u planinama.”, nastavlja Australac. Govori da je bilo fenomenalno, ali između redaka čitam da bi radije da je ostao spavati u toplom krevetu ovdje u lodgeu.
“Znači , vas troje idete sutra?”, ponovno pita.
“Da. Na cijeli dan.”, odgovaramo.
“Ma bit će vam odlično!”, i dodaje: “Ja sam bio četiri dana u sedlu...”
Da. Znamo.