Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/catholic

Marketing

Razlika katoličke i protestantske Biblije

Što se tiče Novoga zavjeta, i katolici i protestanti imaju isti broj knjiga (27) u istom redoslijedu. (To nije bio slučaj s ranim izdanjima Lutherova prijevoda Novoga zavjeta, ali Lutherova izmjena redoslijeda knjiga jest bilješka povijesti.) Razlike se odnose na Stari zavjet. Jednostavno rečeno židovski i protestantski Stari zavjet sadrži 39 knjiga dok katolički sadrži 46 knjiga. „Jednostavno" zato što stajalište Engleske ili Episkopalne crkve nije istovjetno (a moglo bi se i raspravljati o tome pripada li Anglikanska crkva protestantskom taboru). Mnoge protestantske crkve nikad se nisu službeno izjasnile o broju knjiga Staroga zavjeta. Drugi je problem u tome što su Pravoslavna i druge istočne crkve povremeno prihvaćale veći kanon, kakav imaju katolici, ili su predlagale čak još veći.
Ali ako stvari pojednostavnimo i govorimo o stajalištu protestanata i katolika, sedam knjiga koje sadrži katolički Stari zavjet, a nedostaju u protestantskom Starom zavjetu, katolici nazivaju deuterokanonskim knjigama. Protestanti ih često nazivaju apokrifima. To su Tobija, Judita, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, Knjiga mudrosti (Salomonova), Sirah (Ecclesiasticus, Crkvenica) i Baruh (uključujući i Jeremijino pismo); tome treba dodati i dijelove Estere i Daniela. Pitanje je dosta složeno, ali uglavnom bismo mogli reći da su te knjige sačuvane na grčkom, a ne na hebrejskom ili aramejskom. (Neke su od njih prvobitno napisane na hebrejskom ili aramejskom – sada su nađeni veliki dijelovi Siraha na hebrejskom – ali na tim jezicima nisu sačuvane.) Kršćani su ih upoznali preko Septuaginte, tj. preko grčkoga prijevoda koji su načinili Židovi prije Krista i koji je postao općenito prihvaćena Biblija rane Crkve.
Želeći prevoditi s originalnih jezika protestanti su s velikom sumnjom gledali na one knjige kojih nije bilo na hebrejskom ili aramejskom i većim su ih dijelom odbacili. Stvar je postala još složenija jer su katolički teolozi posezali upravo za tim knjigama u dokazivanju nauka koji su protestanti odbacivali. Tako se na primjer molitva Jude Makabejca i njegovih ljudi u 2 Mak 12,42-46 za poginule vojnike, da im se oproste grijesi zbog kojih bi im bilo uskraćeno uskrsnuće, upotrebljavala kao dokaz za čistilište. Reformacija je odgovorila tako da je te knjige odbacila kao dio Svetoga pisma.

Dodao bi još kratak tekst sa wikipedije...

Deuterokanonske knjige su knjige koje su Katolička i Pravoslavna crkva prihvatile kao dio Staroga zavjeta. Iako su ih u 2. i 1. stoljeću pr. Kr. prihvaćali pojedini ogranci židovstva u kojima su te knjige i nastale, a osobito oni Židovi koji su živjeli u dijaspori u krajevima gdje se govorilo grčkim jezikom. Kad su se u 1. st. po Kr. židovski vođe sastali u Jamniji prilikom konačnog uspostavljanja svojeg kanona, nisu u njega prihvatili te knjige, niti ih sada prihvaćaju, jer ih nisu smatrali dijelom Božje objave. Njihovi glavni kriteriji za prihvaćanje u službeni popis svojih svetih knjiga bio je tada taj da one moraju biti pisane isključivo hebrejskim ili aramejskim jezikom (premda su u 20. st. u Kumranu i na Masadi nađene i hebrejske verzije neprihvaćenih knjiga), te da se u njima mora spominjati Bog. Time je među Židovima konačno pobijedila palestinska struja koja se potom razvila u rabinsko židovstvo, dok je u potpunosti nestala dotad snažna aleksandrijska struja u kojoj su bili zastupljeni učeni Židovi dijaspore.

Kršćani su nastavili koristiti deuterokanonske knjige, o čemu svjedoče brojni primjeri podsjećanja na njih u Novom zavjetu, ali i neprekinuta tradicija prepisivanja tih spisa koji su se uvijek nalazili u kodeksima skupa s ostalim biblijskim knjigama. To potvrđuju arheološki nalazi i biblijska paleografija.

Nakon Reformacije, od 16. st., deuterokanonske knjige u kanon ne uvrštava nijedna protestantska crkva.

U Deuterokanonske knjige spadaju Tobija, Judita, 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, te dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine i Jeremijino pismo. Svi su ovi spisi pisani grčkim jezikom, premda je barem izvorna hebrejska Knjiga Sirahova nađena u cijelosti.

Pravoslavna Crkva osim ovih deuterokanonskih knjiga još priznaje i 3. knjigu o Makabejcima, Ode i Psalam 151. Postoji i 4. knjiga o Makabejcima ali nju ne priznaje ni jedna Crkva, te se ne ubraja među deuterokanonske knjige.



Post je objavljen 30.10.2008. u 05:44 sati.