Od mene se očekivala žrtva.
Bio sam začuđen što su svi moji prijatelji, koji su tvrdili da me vole, željeli moju smrt, makar iz altruističnih razloga.
“Tvoja žrtva će spasiti naš grad.” govorili su mi.
Grad je već deset godina bio pod opsadom mnogih frakcija u ovom anarhičnom trećem svjetskom ratu. Izmjenjivale su se svakih šest mjeseci, kako bi se same pokokale, ztato grad još nije niti pao. U tih deset gdoina ojačalo je praznovjerje pojavio se mladić koji je svojim snovima ljudima tumačio što trebaju učiniti kako bi si olakšali život.
Ma koliko god njegovi prijedlozi bili besmisleni, poput – prije spavanja okreni vrh čizama prema sjeveru i dva mjeseca ćeš svaki dan nalaziti hranu- rezultati su stajali. Sve što je govorio, predviđao, proricao, pokazalo se istinitim. Više nitko nije sumnjao u njegovu metodu, niti u njegove bizarne zahtjeve.
Mladić je svoje vizije dobivao u snovima. Sve što mu je dnevno trebalo osigurati bilo je deset pivi i tri jointa. Stoga su građani, zbog nedostatka robe uzrokovanog opsadom, sami sagradili pivovaru, zasadili polje ječma i marihuane.
“A sada taj jedač lotosa traži da se ja žrtvujem. Ja glavni vođa obrane grada, jebeni heroj.”
I svi me gledaju kao da to zbilja moram učiniti.
Bizarna je stvar što on nalaže da se žrvtuje na način jednak Isusu Kristu. Tada, prema njegovom snu, će sve frakcije koje se izmjenjuju oko opsade našeg grada biti uništene.
I svi frendovi su me gledali, a moj križ je već bio u izradi.
Prijatelji su govorili: “Ne brini se, znamo da će boliti, ali tako je prorok rekao. A znaš da sve što on kaže djeluje.”
A glavna fraza im je bila: “To je za opće dobro. Žrtvuj se. Tvoja patnja - naš spas.”
Žrtvovanje se trebalo odviti sutra u zoru.
Začuđujuće, danas je bio dan zatišja. Naši neprijatelji nisu previše bombardirali grad, valjda su slavili neki praznik ili imaju pogrebne svečanosti za nekog njihovog heroja kojeg smo, moguće koknuli.
Zato sam se zaputio u šetnju gradom, posljednji put pogledati mjesto u kojem samo odrastao i kojeg se jedva više sjećam kao cijelog. Kao grada koji nije u ruševinama.
Krenuo sam s idejom da se moram žrtvovati, jer ja jedan, umrjet ću, jasno uz patnju, za njih većinu.
Oni će biti spašeni. Mene neće biti, neću sudjelovati u njihovoj pobjedi, ali ja ću biti odgovoran za pobjedu.
Ja im donosim spas.
Ali, kao što rekoh, neću sudjelovati u pobjedi. I...? Što onda ja dobivam od svega toga.
U principu sve mi je jedno umro od granate neprijatelja ili od raspeća. Čak mi je draže umrijeti od granate jer neću patiti.
A jesu li moji sugrađani zaslužili da ih spasim.
OK, sigurno oni su mi prijatelji i vole me, mnogo puta su mi pomogli , ali čim su tako spremno prihvatili moje žrtvovanje i moju patnju na temelju NEČIJEG SNA!, onda to govori nešto o njihovoj sebičnosti.
Nisu toliko nevini i zaslužni da ja sebe izmrcvarim za njihovu sreću.
Osim toga naš grad opsjedaju jer smo izdali sporazum prvi napali. Iz navedenog razloga naši neprijatelji nas smatraju grešnicima, a sada bi moja patnja trebala odriješiti stanovnike grada njihova grijeha.
Jesu li zaslužili?
Jesu li zaslužili da ja, našto što mi je najvrijednije, moj život i sreću, žrtvujem za njihov, koji mi ionako neće ništa značiti kada budem mrtav, kada postanem ništa.
No, je li moje odbijanje žrtve kukavički čin?
Strah od boli od patnje?
Ali kako opravdati patnju nečijim snom?
Da me uhvate na frontu i muče, jebi ga, dogodilo se. Ali da me iz sigurnosti mogu života makne san nekog najvjerojatnije poremečenog tipa, koji je nekakvim podlim mađioničarskim uvjerio stanovnike grada da je prorok, to neču dozvoliti.
Iste večeri sam se iskrao iz grada, a svojim prijateljima ostavio sam prouku starog rock hita “Jesus died for somebody's sin but not mine.”
Pa nek malo kontempliraju i možda konačno prihvate odgovornost za svoje postupke i prestanu sakatiti druge kako bi oprali svoju savjest.
Post je objavljen 29.10.2008. u 21:00 sati.