otkud ta potreba da svako malo navratim na ovu stranicu, da čitam što drugi pišu. ljudi pišu svašta, izabrala sam poneke zanimljive i pratim ih. ponekad i prokomentiram. čovjek je zaista društveno biće, jer i u trenucima osame, a sjedeći uz kompjuter i moraš biti sam, ljudi se obraćaju drugima. žele biti čitani, žele pažnju, žele imati krug ljudi s kojima će iz dana u dan (doslovce) izmjenjivati pozdrave, pričice, slikice, pjesme i probleme. kad stignu? pa svi oni negdje valjda rade, imaju familiju, obaveze i sl. gledam sebe, i vidim kako hvatam trenutke kad mi je ta sprava dostupna, i kako kao pravi mali ovisnik se bacam na nju. znam da ću uskoro morati prekinuti, pa je je još uzbudljivije.
čudna su ta nestvarna prijateljstva, razgovori, komunikacije. jesu, a nisu. sve se može reći i osjetiti, a opet to nije stvarnost, to nije život. to je privid odnosa, nadomještaj onog što nedostaje, pražnjene nakupljenog naboja. ali ima tu naravno i onih koji imaju što za reći ali u stvarnom životu ih možda ne slušaju ili ne čuju.
što ja tu radim, u koje spadam, pojma nemam.
Post je objavljen 29.10.2008. u 19:17 sati.