Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Nema naslova

kiss
Trebalo mi je neko vrijeme da sama sa sobom rijesim odredjene stvari.
I tesko je pisati, onako iskreno i iz dubine duse, kad znas da tvoje misli, zelje i snovi nisu vise anonimni. Kad se pojavi netko tko, skriven iza nemastovitog i tako prozirnog nicka, smatra da ima pravo iznjeti svoj stav, vidjenje i misljenje o tome tko sam i kakva sam zapravo. Netko, tko ce iz mog dnevnika zakljuciti da sam povrsna i narcisoidna jer, gle cuda, pisem samo o sebi.

Ona u svom dnevniku pise o sebi, ma kako se samo usudjuje!

Netko, tko ce si uzeti za pravo javno iznositi svoje svoje misljenje o mom fizickom izgledu jer, pazi, ima toliko cura koje su ljepse od mene.

I ljepsih i ruznijih, usudila bih se primjetiti, ajmo me sad spaliti na lomaci.

I moram priznati, uvijek su me fascinirale takve osobe. Sakrivene iza kompa, laptopa, whatever, sposobne su ispljunuti toliko zajedljivih komentara da zaboli glava. Jel bi se takve osobe usudile iznjeti svoje misljenje javno, onako u cetiri oka? Meni u lice?
Iskreno, sumnjam.

Ali eto, pruzit cu im i dalje mogucnost da anonimno "slucajno" prelaze preko mog dnevnika. Da, strascu jednog voajera, upadnu u moj svijet i analiziraju moju povrsnost.
Pa izvolite!

Ne mogu tocno definirati kako sam. Usudila bih se reci da prevladavaju losi dani. Unatoc tjednima bez bingea, unatoc danima bez izgladnjivanja.
Unatoc mjesecima bez riganja, osjecam se uzasno.
I zavirila sam duboko u sebe, osvijestila i pokusala rijesiti odredjene probleme, komplekse i deformacije.
Pokusala sam ne lijeciti depresije shoppingom. Jedini uspjeh je sto imam vise para za benzin, ali nemam sto ubuci. I vozim se besciljno gradom, jer me pomisao na bivanje okruzenom ljudima dovodi do napadaja panike.
Po tko zna koji put, procitala sam sve Kantove kritike i cijeli Proustov ciklus U trazenju izgubljenog vremena.
Nakon pocetne euforije zbog otkrivanja nekih spoznaja koje, u mojim mislima, i nisu tako nove, shvatila sam da sam se opet pretvorila u knjiskog moljca koji izbjegava bilo kakav kontakt sa vanjskim svijetom.
Nije dobro.
Zapocela sam ovaj tjedan s malim ciljevima unesenim u novi planer. Pusiti kutiju dnevno, vjezbati bar triput tjedno. Pospremiti stan, na vrijeme uciti. Napraviti neku sitnicu koja ce nekome izmamiti osmijeh na licu.
Danas je srijeda, a ja i dalje pusim vise od kutije. Na leg magic nisam stala niti jednom, a stan je i dalje prekriven prasinom. Jos uvijek ucim noc prije kolokvija, sto rezultira nepotrebnom histerijom, kronicnom neispavanoscu i blokadom mozga. Mislim, prodjem ja taj kolokvij, ali rezultati su, za moj pojam, u najmanju ruku porazavajuci.
Umjesto osmijeha, frendici sam izmamila suze jer sam joj zaklopila slusalicu kad me je najvise trebala.
A planer? Njega sam u ovom trenutku potrgala na komadice i ritualno spalila. Jer jedina mu je svrha bila da me podsjeca na moje propuste i neuspjehe. Ne treba mi to. Ako cu vec biti neuspjesna i nesposobna, ne treba mi jos i podsjetnik koji ce me iznova i iznova podsjecati na cinjenice.

Ovaj put necu o svojoj kilazi i opsjednoscu istom. Iz razloga sto bih se, po tko zna koji put, obvezala na neke korake. A znamo kako zavrse isti.

Od danas pa nadalje, bez planova, bez ciljeva. Bez step by step ideja.

Korak po korak, dan za danom ja cu jednostavno...zivjeti.
Pa kud me odnese.




Post je objavljen 29.10.2008. u 13:20 sati.