Marketing
zapisujem da ne zaboravim
- revitalizirani post od 29.10. 2008.
Gledao sam nešto na televiziji, no kad je bilo najnapetije, prekinuli su to s reklamama. Da skratim vrijeme dok reklame prođu dohvatio sam daljinski upravljač i krenuo po ostalih devet programa, da vidim što ima. Ništa, ništa, ništa, opet neke glupe reklame, opet neke glupe reklame, nešto bez veze… Kad sam procijenio da mora da su već prošle reklame na onom programu koji sam pratio, pokušao sam ga ponovo pronaći. Nije ovdje, nije ondje, nije ovdje… Što sam ja ono ranije gledao?
Pokušavao sam se sjetiti u što to već buljim gotovo sat vremena. Ništa. Nisam se mogao sjetiti ni sličice. Nisam imao ni najmanju ideju što me je to bilo toliko zaokupilo.
Iznervirao sam se i otišao u kuhinju pripaliti cigaretu. Sjednem za kuhinjski stol, pripalim. Pušim, zamislim se, kako pućkam dim po ustima tako pređem jezikom po glatkom mesu čeljusti između dva očnjaka koja su mi jedina ostala u donjoj vilici… Gdje su mi zubi?! Svake večeri prije spavanja izvadim ih i odložim do jutra. Nije valjda da sam ih već izvadio i odložio? Mora da jesam, pa gdje bi mi drugdje bili? Ali zašto se uopće ne sjećam kada sam to uradio? Ustanem i pogledam plastičnu čašu u kojoj svake večeri odlažem umjetno zubalo. Zubi su se kesili s dna čaše. Zašto sam ih izvadio, a još se ne spremam na spavanje? Točno se sjećam svega: kako sam unišao u kuhinju, sjeo za stol, dohvatio kutiju s cigaretama, izvadio jednu, pripalio… – i nisam izvadio zube – i već ih nije bilo!
Onda onaj čovjek kojega sam jučer sreo na Cvjetnom trgu! Čim sam ga spazio, znao sam da ga znam. Još on mene gleda i smiješi mi se s prepoznavanjem. Na trenutak sam pomislio da je netko drugi, jedan prijatelj koji je odavno umro. Pozdravim ga, pita on mene kako sam. Rekoh: "Oprosti, ne znam što mi je, ne mogu se sjetiti odakle te znam…" Još mu govorim "ti" jer imam osjećaj da smo na "ti". Kada mi je rekao tko je, šlag da me trefi! Ne samo da ga znam, nego ga i dobro znam! Ispili smo mnoštvo kava zajedno. Čak smo i nešto radili zajedno, ili smo planirali da nešto radimo zajedno…
Prekinu me ukućani. Uđu svi u kuhinju, obučeni kao za izlazak. Moja kćerka, njen muž – moj zet, i neko dijete s njima, malo, ni do koljena im. "Idemo!", kaže ona. "Gdje idemo?" "Nemoj reći da ne znaš gdje idemo!" "Ne znam." "Što se praviš? Pa zar nisi ti rekao da bi rado išao?" "Nigdje nisam rekao da idem." "Ne zezaj! Već nas svi čekaju!" Gdje bi oni da me vode? Ne sjećam se da sam govorio o ikakvom idenju. Igdje. Ikada.
Zato zapisujem. Odlučio sam zapisati svaki dan ponešto. Da sjećanja ostanu. Neka ostanu, čak i kad više neću znati da su to moja sjećanja.
Post je objavljen 20.04.2015. u 10:08 sati.