Marketing
Čisto rublje
Vježbaju me. Trbušni mišići sami rade trbušnjake, napinju kožu pa popuštaju sastrane. Misle me. Neuroni šalju impulse kao hitne pošiljke, zasvijetle kad stignu na odredište i dignu zastavicu na poštanskom sandučiću da me obavijeste. Samo, neprestano se vraćaju na ista mjesta i čeka me gomila pošte. Ista pisma napisana drugom tintom, isti rukopis s drugom pozdravnom porukom.
... 3, 4, 5, 6, 7 dana u tjednu zasipaju me misli neke drske, uporne, budne i nesvrstane sustanarke mog tijela. Ja bih rado bila mlačnog raspoloženja i sklopljenih kapaka u bilo koje doba dana, na što me mame promjene vremena i sata. Nisam od volje za razmišljanje i analize, ali njene snažne ruke svako jutro namjeste me poput lutke na konce i vuče ih tako uvjerljivo da im se prepuštam kao plišano mače na pokretne dijelove. Ogriješila bi tada odmoriti kralješke na kakvom mekom pokrivaču, u kartonskoj kutiji ili pletenoj košari i prela kao da me se potrebe svijeta ne tiču. Snila bi o rijekama mlijeka i pokojem hrskavom kolačiću s ekrana kakvog dobivaju sretniji mezimci čiju dlaku češljaju satima prije nego ih uslikaju.
No moja me imenjakinja isteže u cik zore i uskliče prozivku za jednu, promatra kuteve plahte zategnute na krevetu i odmjerava ispeglanu opravu. Ne smješim joj se, ni ne zamjeram tvrdokornu brigu, s neobičnom lakoćom opirem se mutnoj glavi i odmoru jer me se dojmila želja koja tjera u red i uči me da je bolje imati viziju nego ustajalu namjeru. I dok se zamaram sumnjama, upitima i rezervacijama za kazališnu publiku u premalom broju, ne osjećam malaksalost niti preklapam vjeru na pola, da stane u rokovnik ili ladicu.
Čovjeku se izgleda s vremenom dogodi da za sebe učini nešto što nije planirao, pa sam sebe iznenadi. To je zapravo češće i točnije nego bi voljeli priznati, jer duh je uvijek bio smjeliji od glave, samo ne izgovara jezikom ono što misli. Možda zato što se ne voli trpati u uši, nego lutati dimenzijom većom od one u koju smo se rodili.
Post je objavljen 29.10.2008. u 00:15 sati.