(1991.)
bojim se dana i bojim se svjetla
bojim se noći i bojim se mraka
samo želim spavati
duboko potonuti u mora podsvjesti
i mada znam da jednom prespavat ću i buđenje ne bojim se
želim smrt gledati sa strane
negdje iz kuta anđela čuvara mojih samoubilačkih igara
gromovi ili vjetar koji udara o prozore
tjeraju me na buđenje iz stvarnosti
ritam grada je iznad zvukova ponoćnih vukova
iznad pokislih krovova
polako padam u beznađe i bezidejnost mira u meni
djevojke sa slika smiješe mi se namještenim osmijesima
automobili vrište u noćnoj tišini tmine
i moj portret izgleda umorno, tužno i prazno
ne treba mi ogledalo da znam kako izgledam
znam i kako se osjećam
ali ne znam što osjećam
bol i vatra u očima
i hladnoća u rukama tjera me iz oklopa
tjera me na buđenje iz stvarnosti
oko mene tisuće papira, suvenira i praznih flaša
ni alkohola ni ideala za nešto više od praznine nema
ulične svjetiljke prodiru u moje mračne odaje
mačijim očima pratim tragove koje ostavljam
u svojem tko zna kojem mačijem životu
možda i posljednjem
pokušavam ukrasti malo vremena za sebe
od ovog vrtloga bezvremenosti i bezgraničnosti
žalim se potopiti u vakuumu stvarnosti
vrijeme je da odlučim: ostati ili bježati
vrijeme je za dane i vrijeme je za noći
pjesme sa radija me vraćaju u moj mrak
vode me daleko odavde možda i vječno
možda i u buđenje iz stvarnosti
Post je objavljen 28.10.2008. u 11:59 sati.