Tko nije vidio plišanog lava u autu? Svi su ga vidjeli, naravno, samo nekome je simpatična zvjerčica projurila pred očima poput razmazanog krajolika viđenog kroz prozor brzog vlaka, a druge je natjerala na duboko razmišljanje. Onima koji su nezainteresirano prošli kraj automobila s lavom negdje na zadnjem sjedalu u svijest se urezao tek nejasan obris poveće limene kutije koju je valjalo zaobići, jer je nezgodno parkirana posred nogostupa ili nekog drugog prolaznog mjesta koje čovjeka neočekivano prisiljava da zastane kako bi se simbolički poklonio prepreci. Nekoć su takve prepreke bili prosjaci, slikoviti ljudi što su s ispruženim šeširom stajali na mostu ili ispred crkve, gdje je namjernik diskretno usmjeren na darivanje potrebitog. Ispred crkve siromahu pomaže Bog, koji po definiciji sve vidi, i kako je crkva njegov dom, postoji realna opasnost da se odbijena milostinja u Božjoj kući registrira kao veliki prekršaj. Na mostu je od prolaznika također vješto iznuđen novčić, jer mu s lijeve i desne strane prijeti voda, prirodna stihija prepuna različitih duhova i čudovišta koja vrebaju neposlušne. Most i crkva nisu slučajno odabrana mjesta za privlačenje pozornosti smjernih namjernika: ispod mosta, odnosno, lijevo i desno od njega, nalazi se voda, neka vrsta „tuđeg“ teritorija, koji je napučen nevidljivim bićima, prozirnim vodenim duhovima koji su nekoć živjeli na nebu i potom su zbog lošeg ponašanja pali u vodu. Stručna literatura veli da su vodenjaci podrijetlom pali anđeli. A zgradu crkve isto tako okružuju razni zlotvori, vragovi i bjesovi, čiji je glavni cilj uzrokovanje štete i nesreće. Crkva je duši utočište i spas od zla, i tko je pohodi ne izlaže se utjecaju nečistih sila. Sličan, podsvjesni dakako, motiv potaknuo je i ponosnog vlasnika automobila da svog ljubimca stavi na neko mjesto koje zrači, a to je svakako pločnik. Pločnik je jedna vrsta mosta, na što neprijeporno upućuje i suvremeni ruski izraz „mostovaja“, jer je uzdignut iznad korita kojim teče promet. I most i mostovaja predstavljaju prijelaz iz zemlje u nebo, pa je hodanje tom uskom i opasnom trakom za odvažnog avanturista pravo inicijacijsko putovanje. Možda se nekome učini čudnim da se skupocjeni automobil uspoređuje sa svetim prosjakom, no dojam nespojivosti ne traje dugo. Prosjak je ovdje zapravo oličen u plišanom lavu na stražnjem sjedalu, koji snagom svoje nepokretnosti prisiljava pješaka da poštuje mjesto na kojem se nalazi, odnosno da poštuje vrijednost automobila koji mu je prepriječio put. Logika plišanog lava je jednostavna. On svojim hladnim pogledom poručuje sljedeće: za auto u kojemu ležim gospodar je trgovcu platio pedeset tisuća eura, a za tebe nitko nikome nije platio ništa. Prema tome, ti ništa ne vrijediš i zato u tebi ne spava plišani lav. Nitko te ne čuva. I nitko nema potrebu izložiti te na važnome mjestu. Lav je car ili kralj životinja, što znači da nosi naslov „pontifex“ ili, prevedeno s latinskog, „graditelj mostova“. Kad poveže sliku mosta i njegova graditelja, vrhovnog zapovjednika zakrčenog prolaza, čovjek na pločniku prisiljen je prihvatiti ovu nepravednu igru ukoliko želi mirne savjesti i sigurno nastaviti put. Jer, desno ili lijevo od pločnika trešti ratoborna automobilska bujica, a to znači da mu korak u stranu donosi pogibelj, kraj postojanja. Svakako ima nečeg morbidnog u načinu na koji se prolazniku prijeti smrću da bi poštovao auto. Možda je prihvatljivije za primjer uzeti vrtnog patuljka, kojeg romantični vlasnik vrta postavlja kao zaštitu od zlih sila, znači, za sreću, kako bi se mogući uljez na parceli punoj cvijeća, punoj veselih astra, georgina, zvončića, ruža, noćnih dama, hortenzija, potočnica, ljubičica i đurđica, osjećao neugodno i izopćeno, jer su elementi na parceli poslagani po načelu srodnosti materijala i funkcija. Sve nabrojeno cvijeće od istog je ili sličnog materijala, jedino se posljednje dvije biljčice, ljubica i đurđica, pojavljuju u funkciji ljekovitog bilja: ljubica se u vrtu uzgaja kao lijek protiv kašlja i za lakše izlučivanje sluzi iz pluća, dok se đurđica u pučkoj medicini koristi za liječenje srčanih smetnji. Patuljak nije biljka, on je samo vezivno sredstvo u prostoru. Njegov pravi posao je čuvanje digniteta mjesta. Smatra se, naime, da on intenzivno emitira nečujne kletve i nezamislive zabrane, koje obeshrabruju lopove u nečasnim nakanama prema bilju. Patuljkov pogled na poseban način prijeti i ubija. Jer, pogled je to vječnosti, trajnog pamćenja, neizbrisivosti. Poruka je to da više nema povratka na staro, u prošlost. To vrijedi ponajprije za njega, koji je gips bez mogućnosti vraćanja u prvotno stanje, kalcijev sulfat i vodu. On je sad okamenjena misao, duh tla, defektni gospodar tajne svekolikog podzemnog svijeta i, po toj zasluzi, opširna enciklopedijska jedinica. Povijest instaliranja gipsanih patuljaka u vrtu oko kuće seže, čini se, u daleka poganska vremena kad se štovao kult zemlje kao izvora plodnosti te je kultivirano tlo predstavljalo simbol žene. Patuljak kao tjelesno nezrela tvorevina pazio je u tom smislu da se ne dogodi oskvrnuće. To je, eto, bît snage klasičnog vrtnog patuljka i zato na mjestima koje on nadzire nitko ne krade cvijeće niti ne obavlja nuždu. Plišani lav na stražnjem sjedištu auta ima sličnu tajanstvenu moć nežive tvari, samo što njemu trikovima obilato pomaže staklo, koje u promatračevu oku proizvodi iluziju postojanja još jednog svijeta, duplikata postojećeg, jer reflektira, s lavom u pozadini, zagledano ljudsko lice i nagnute okolne zgrade, stupove, grmlje i ograde. Namjernik tako, probijajući se pogledom do lava prolazi kroz labirint odraženih prozora-windowsa i na kraju intuitivno stiže do sebe, do svojega lica koje je sjelo na meku podlogu od plišane figure lava te se polako pretvara u sliku druge, nove, velike i začuđene plišane lutke zavaljene na zadnjem sjedalu skupog automobila. Radi se o tome da je automobilsko staklo po svojoj funkciji zrcala pritajeni instrument Nebeskog Uma ili Kreacije. Čovjek možda nikad nije niti pomislio da bi mogao dospjeti u unutrašnjost takvog sofisticiranog stroja, i sad je, eto, sasvim neplanirano, za vrijeme obične šetnje gradom ili za rutinskog odlaska u dućan, čudom izvaljen na zadnjem sjedištu kao kakav engleski lord ili ruski princ u egzilu. Stoga prema „svom“ autu mora osjećati poštovanje i divljenje te se odmaknuti da ne bi slučajno ključem ili štapom ogrebao vrata ili pak napravio neku drugu glupu štetu. Pritom ga tješi spoznaja da će i onaj drugi i treći prolaznik, koji će poslije njega htjeti proći istim putem, istim mostom, osjetiti isto strahopoštovanje prema autu parkiranom na nogostupu, odnosno prema plišanom lavu-čuvaru i isto će tako paziti da ne ošteti blistavi lak, te će isto tako uz pomoć optičke čarolije mirno leći na zadnje sjedište, postati još jedna simbolička manifestacija lava i nehotice pridonijeti većoj vrijednosti automobila, većem zanimanju za tehnička čuda.
Osobe pak koje nezainteresirano prolaze pokraj plišanog lava izloženog na zadnjem sjedištu automobila na pločniku uvijek pred očima imaju život kao mrlju jurećega krajolika u koji se ne može skladno uklopiti njihovo bezbojno lice, s obzirom da s druge strane stakla ne uspijevaju uočiti plišanog lava koji ih srdačno poziva na igru u kojoj je glavni zgoditak virtualni automobil parkiran na pločniku uzavreloga grada. Zato se i ne osjećaju počašćenima kad se moraju progurati kroz uski prolaz između automobila i Ničega. Ne osjećaju se počašćenima kad prolaze pokraj Ničega. Ne osjećaju se. Ne osjećaju Ništa.
Post je objavljen 26.10.2008. u 13:20 sati.