Marketing
Kumrovec: Putevima revolucije i restoranske ponude
Nakon simpatičnog Klanjca i osvajanja Japice preostalo nam je još kojih sat-dva svjetla pa smo se, logično, odlučili za posjet par kilometra udaljenom Kumrovcu. Što reći o najpoznatijem selu u Hrvatskoj, a da već ne znate? Možda informacija da koji god dan da tamo dođete - uvijek ima ljudi? Upad je 20 kuna i to je stvarno skromno. Žalosno je bilo vidjeti da ljudi ne plaćaju ulaz i dolaze nekim bočnim ulazima, samo da ne moraju dati dvadeset sitnih kuna za upad. Dajte, ljudi, ovo toliko dobro izgleda da zaslužuje i skroman financijski dodatak.
Središnji dio Kumrovca, gdje je i the kuća, naziva se Starim selom Kumrovcem. Radi se o, ne znam, jedno 15-ak kuća koje nam pružaju informacije kako se u ovom kraju živjelo na prijelazu stoljeća (19./20., naravno).
Središtem dominira, naravno, kuća druga Tileta.
Poznati kut snimanja.
Unutrašnjost fantastično očuvana. Ako su ovi sve to imali dok su živjeli, bili su garant imućni ruralci. Nema šta nisu imali... 
Jeste li znali da na svakoj kući piše tabla na kojoj stoji informacija u stilu "ovu je kuću Starom selu Kumrovec ustupio taj-i-taj"? Ja to prije nikad nisam primijetila. Dakle, išlo se lomiti vlasnika po vlasnika hehe. Sve se bojim da su dobili neku pravednu nagradu što su se morali odreći svoje kuće radi nekog spomen obilježja. Grozno za te ljude. Baš me zanimaju lokalne priče o tim događanjima kad su se prepuštale rodne kuće oko one Titove. Kako god, na svakoj kući piše "otkupljena je tad i tad od toga i toga i restaurirana tada i tada". 
Evo i službenih stranica Muzeja Staro selo Kumrovec
Evo i službenih stranica Muzeja Staro selo KumrovecDio kuće je sa starim namještajem, a druga polovica je mali muzej Titovih stvari nakon što je napustio svoju hižicu. Evo neke obleke.
Sve je puno crnobijelih fotki.
U jednoj drugoj kući sam našla ono što sam tražila, a to je motiv svinjske glave.
Svi koji su išli u prve razrede osnovne škole u ex-Yu, znaju za priču o svinjskoj glavi koja je bila prisutna kao česta tema u mojim noćnim morima i u puno višim razredima osnovne škole. 
Kad izađete iz Titove rodne kuće & grude, krećete u otkrivanje drugih kuća. Neke su tematske, da u njima možete vidjeti samo neke aspekte života u zagorskom selu, dok su druge ono full namještene kako su i prije bile.
Ovo je zagorski diskač, pretpostavljam. Zagorski Škoro.
A evo i kuća razvrata.
Zašto? Zato što su tu lutke postavljene u, pomalo, kompromitirajuće položaje.
Kad smo kod zaljubljenih, evo i mladenke. Dotičnica je pomalo u XL izdanju.
Usput, evo još jedan info za koji ne znam znate li ga... u središtu Kumrovca, što je prvo što vam upada u pogled (nakon Tiletova doma), nema crkve! Čovjek bi pomislio zar je moguće da na prijelazu iz 19. u 20. st. seosko stanovništvo nije bilo religiozno? Naravno da je bilo. Još kako. Ali su komunističke vlasti, kako ne bi brukali uspomenu na Tita, KOMPLETNU crkvu prebacili na drugu lokaciju u Kumrovcu. (Jel zna netko nešto o tome?) Nalazi se, kad ulazite u samo mjesto s desne strane u brdo. Ne znam kako su to tehnički izveli, ali eto... crkva više nije na svojoj matičnoj lokaciji. Čudom se čudim da sadašnje vlasti nisu vratili crkvu na točnu rodnu grudu.
Sve se uredno održava i lijepo izgleda. Stvarno impresivno za naše prilike.
Gle ovu kaljevu što je dobra. Inače sam veliki fan kaljevih peći jer sam zimogrozna. Samo kaljeva pruža pravu toplinu. Nažalost, nikad je nisam imala, no, zar je maštati grijeh?
Za kraj Starog sela Kumrovec: Isusek u zagorskoj verziji... malo dlakav ili?
Svi ste, sigurna sam, čuli za onu dobro poznatu partijsku školu u Kumrovcu. Prvi put da sam koraknula tamo. Ta je škola poznata po tome što su u doba SFRJ drugovi, SKOJ-evci, komunisti, pristaše režima, upiši sam, rado odlazili na razna partijska druženja i ljetne škole.
Evo ulaska.
Moj prvi dojam - ovo je, garant, izgleda preimpresivno kad je pušteno u promet.
I danas čak ne izgleda toliko propalo koliko sam mislila. Šteta da to propada, šteta! Moglo bi se za štošta iskoristiti.
Inače kad stojite u tom kompleksu Partijske škole, u daljini vidite hotel u kojem su bili smješteni kandidati za te škole... malo se prošećete, družite, ovo ono i evo vas od hotela do škole za tili čas.
Imali su i mali afiteatar. I danas, puno godina nakon zatvaranja kompleksa, moram priznati da se čuju krici socijalističkog samoupravljanja i dogodovštine iz partizanskog života Josipa Broza.
Baš me zanima koliko je na tim ljetnim SK-školama začeto malih pionirčića.
Evo i jednog preživjelog šanka, kojeg sam jedva snimila zbog metaliziranih stakala.
Šteta da se ovo ne stavi u promet i ne naplaćuje. Ovako samo propada. Usput, kad smo došli na parking, tamo je bio parkiran neki auto. Jel to domar ili šta? Baš me zanima.
Ništa, krenuli smo dalje, vraćamo se prema Zagrebu s tim da ćemo negdje stati jesti... vozim ja vozim i odjednom stanem na kočnicu svom snagom!!
Nevjerojatan prizor! Iz vozačkih prsa začu se snažan krik!
Vraćam se u rikverc, dajem suvozaču aparat u ruke i kažem "slikaj brzo!!". Bez da izlazimo iz auta!
Paralelni svemir?
Ništa, umorni od dogodovština taj dan, u glavi mi se ljuljalo kao da sam na ljulji na Japici, odlučismo stati u poznati restoran u tom kraju, nisam sad više sigurna kako mu je ime, ali mislim Kod Venteka (jel je?). Gužva nenormalna. Ništa, ugrabismo na sreću stol.
Gledali tamo žive ribice u malom bazenu ispred restorana... nadam se da nisu za kuharove potrebe.
A konobara nema pa nema. Kad je, konačno, došao sav punačak i oznojen, simpatično i ljubazno nas je obavijestio da ćemo čekati garant 2 sata. Ništa, zahvalismo se i odosmo dalje. Pregladni smo bili i bilo bi mi predosadno dva sata čekati klopu. Prošli smo pokraj poznatog obeliska našoj himni koji se nalazi par sto metara od restorana. Nije mi se to dalo fotkati. Konobar nas je uputio da odemo do Tuheljskih toplica koji su nam bili s lijeve strane ceste nakon, štajaznam, 15-ak minuta vožnje. Ne znam kako se i taj restoran zove, ali ne možete promašiti.
Došli tamo, vidi se i bazen tik uz kompleks. Nije bilo onoliko ljudi kao u onom pravom restoranu, ali hajde... dolazi konobarica i mi da ćemo naručiti klopu, kaže ona dosta se čeka, ali evo za pizzu je brže. Nema problema, volim ja i pizzu. Koliko čekamo? Kaže ona pola sata. Ma super. Nakon sat vremena pitamo drugu konobaricu šta je s našom narudžbom, jer ovu prvu više nismo ni vidjeli, kaže ona samo malo provjerit će. Nakon sat i 10 minuta vremena, ponovo na prepad hvatamo drugu konobaricu i ona kaže evo bit će a 15-20 minuta. Dakle, meni se smrklo. Platili smo cugu i demonstrativno otišli. Pa daj, čovječe, bar budi pošten i iskren i reci koliko moramo čekati, a ne da pravite budale od nas.
Plus za restoran Kod Venteka i poštene konobare. Ovaj u Tuheljskim toplicama me neće vidjeti.
Ništa, došli u Zagreb, završili u mojoj dragoj Baschieri (jesam dobro napisala?)... ne sjećam se više šta sam uzela, neku tjesteninu sa sirom i par vrsta gljiva.
Super dan. Lijep kraj. Tamo uvijek zanimljivo za otići. Klanjec i Kumrovec za svaku preporuku za cjelodnevni izlet. Još ako imate lijepo vrijeme, sreći nema kraja...
Post je objavljen 26.10.2008. u 10:42 sati.