kad je did proda našeg konja talijanin bilo mi je posve ža. ne zato šta san sa pet godina i ja malo jašio na njemu i omlatijo od ledinu, vego zato šta san unda prvi put vidijo na svoje oči da i veliki ljudi kadikad plaču.
eto, moj did je proplaka za konjon kojoga je volijo. mora ga je prodat jerbo u ona teška vrimena je bijo luksuz ranit konja koji nije nizašta. vako se moga ujtit koji dinar za priživit.
bolje i to nego da mu krepa za jaslon.