Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nemodalmata

Marketing

HESSE, Herman: Stepski vuk

-svatko ima svoju sudbinu, a laka nije nijedna

-Svaki znade, u nekom kutku svoje duše, vrlo dobro, kako je samoubojstvo doduše nekakav izlaz, ali ipak tek prilično bijedan i nelegitiman izlaz u nuždi, da je u biti plemenitije i ljepše dati se pobijediti od samoga života i dati se oboriti, nego to napraviti vlastitom rukom.

-To „građansko", međutim, kao stalno postojeće stanje ljudskoga, nije ništa drugo doli pokušaj nagodbe, težnja za nekom izjednačenom sredinom između nebrojenih krajnosti i pojava suprotnosti u ljudskome ponašanju. Uzmemo li bilo koji od tih parova suprotnosti za primjer, možda opreku između sveca i razvratnika, poredba će nam biti odmah razumljiva. Čovjek ima mogućnost da se posvema preda duhovnome, pokušaju približavanja božanskome, idealu svetoga. Obrnuto pak ima i mogućnost posvema se predati nagonskom životu, žudnji vlastitih čula, i usmjeriti sve na postizanje trenutna zadovoljstva. Jedan put vodi do sveca, do mučenika duha, do samopredaje Bogu. Drugi put vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje rasulu. Između to dvoje, u temperiranoj sredini, pokušava živjeti građanin. On se nikad ne predaje, neće se predati ni zanosu ni askezi, nikad neće biti mučenikom, nikad pristati na svoje uništenje – naprotiv, njegov ideal nije predanost nego očuvanje vlastitog ja, on ne stremi svetosti niti njezinoj suprotnosti, bezuvjetnost je nepodnošljiva za nj, on doduše želi služiti Bogu, ali i zanosu, želi doduše biti krepostan, ali i da mu na zemlji bude malo dobro i udobno. Ukratko, on se pokušava smjestiti u sredini između krajnosti, u umjerenoj i udobnoj zoni bez snažnih oluja i nevremena, a to mu i uspijeva, ali na uštrb onog životnog i osjećajnog intenziteta što ga pruža život usmjeren na bezuvjetnost i krajnost. Intenzivno se može živjeti samo na uštrb vlastitoga ja. Građanin pak ne cijeni ništa toliko koliko svoje ja (dakako, jedno tek rudinarno razvijeno ja). Na uštrb intenziteta on dakle postiže održanje i sigurnost, umjesto opsjednutosti bogom on žanje mirnu savjest, umjesto užitka lagodnost, umjesto slobode udobnost, umjesto smrtnoga žara prijatnu temperaturu. Građanin je stoga po svojoj naravi stvorenje slabe životne pobude, bojažljiv, strahujući od bilo kakva žrtvovanja sebe samoga, te se s njim lako upravlja. Zato je na mjesto moći postavio većinu, na mjesto sile zakon, na mjesto odgovornosti postupak glasovanja.

-Ispitamo li sada dušu Stepskoga vuka, pokazat će se on kao čovjek kojega je već njegov visoki stupanj individuacije odredio kao ne-građanina – jer se svaka daleko dotjerana individuacija okreće protiv vlastitoga ja, te teži njegovu uništenju. Vidimo da on u sebi nosi snažne sklonosti, kako prema svecu tako i prema razvratniku, ali se iz nekakve slabosti ili tromosti nije mogao vinuti u slobodna, divlja svemirska prostranstva, nego je ostao prikovan za teško majčinsko zviježđe građanstva. To je njegov položaj u prostoru svijeta, to je njegova ovisnost. Većina intelektualaca, najveći broj ljudi umjetnosti pripada tom istom tipu. Samo najjači među njima probiju ozračje građanske Zemlje i dospiju u ono svemirsko, svi ostali rezigniraju ili prave kompromise, preziru građanstvo, a ipak mu pripadaju i jačaju ga i veličaju, time što na kraju krajeva moraju pristati uza nj, ne bi li još mogli živjeti.

-on svejedno zatvara oči i ne želi znati da je očajničko hvatanje za svoje ja, očajničko protivljenje umiranju, zapravo najsigurniji put u vječnu smrt, dok spremnost na umiranje, na skidanje ovoja, vječito predavanje vlastitoga ja preobrazbi vodi u besmrtnost. Kad se klanja svojim miljenicima među besmrtnicima, primjerice Mozartu, on ga na kraju ipak još gleda građanskim okom i sklon je Mozartovo savršenstvo objašnjavati gotovo kao kakav učitelj, jedino njegovom vrhunskom stručnom darovitošću umjesto veličinom njegove predanosti i spremnosti na patnju, njegovom ravnodušnošću spram građanskih ideala, te podnošenjem one iznimne usamljenosti što oko trpećega, oko onoga koji je na putu očovječenja, svako građansko ozračje prorijedi do ledenog svjetovnog etera, do usamljenosti Getsemanskih vrtova.

-A da će sve to, isto kao i današnji početci radija, ljudima služiti samo za to da pobjegnu od sebe i svog cilja te se okruže sve gušćom mrežom rastresenosti i beskorisne zaokupljenosti.

-svaki narod, pa i svaki pojedinac, umjesto da se uljuljkuje uz lažna politička „pitanja krivnje", mora u sebi samom istražiti koliko je sukrivac za rat i svu ostalu bijedu svijeta zbog vlastitih grešaka, propusta i zlih navika, te kako je to jedini put da se možda izbjegne sljedeći rat. (...) Jer oni su, dakako, posve nedužni: car, generali, veliki industrijalci, političari, novine – nitko nema ni najmanju stvar koju bi sebi predbacio, nitko nema nikakve krivice! Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leži pod zemljom. (...) Dvije trećine mojih zemljaka čitaju tu vrst novina, svakog jutra i večeri čitaju takve glasove, svakog dana bivaju obrađivani, huškani, postaju nezadovoljni i ljutiti, a cilj i kraj svemu tome je opet rat, sljedeći rat, onaj što dolazi, koji će biti još gori nego što je bio ovaj. Sve je to jasno i jednostvano, svaki bi čovjek to mogao shvatiti, mogao bi za samo jedan jedini sat razmišljanja doći do istog zaključka. (...) Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!

-Ja nisam zadovoljan s tim da budem sretan, ja nisam za to stvoren, to nije moje određenje. (...) Nesreća koja meni treba i za kojom čeznem je drukčija; takva da me čini da s požudom patim, a da sa slašću umrem. (...) Čeznem za patnjom koja će me učiniti spremnim i voljnim da umrem.

-svi mi ljudi (...) ne bismo uopće mogli živjeti, kad osim zraka ovoga svijeta ne bi bilo još drugoga zraka za disanje, kad izvan vremena ne bi postojala još i vječnost, a ona je carstvo onog istinskog. U to spadaju Mozartova glazba i pjesme tvojih velikih pjesnika, tomu pripadaju sveci, napravljena čuda, oni koji su pretrpjeli mučeničku smrt i ljudima dali velik primjer. Vječnosti, međutim, isto tako pripada slika svakog istinskog čina, snaga svakog istinskog osjećaja, pa i kad za to nitko nikad ne zna i to ne vidi i ne zapiše i ne sačuva za potomstvo.

-Vi, dakako, znate gdje se skriva taj drugi svijet, znate da je svijet što ga tražite svijet vaše vlastite duše. Samo u vašoj vlastitoj nutrini živi ona druga zbilja za kojom čeznete (u duši slika Boga -smrt-> raj; u duši slika svijeta -smrt-> pakao ? -op.ND). Ja vam ne mogu dati ništa što već ne postoji u vama samome, ne mogu vas uvesti ni u koju drugu galeriju slika doli one u vašoj duši. Ne mogu vam dati ništa, samo priliku, poticaj, ključ. Pomoći ću vam da vam vaš vlastiti svijet postane vidljiv, to je sve.

-Naučite ozbiljno shvaćati ono što vrijedi da bude ozbiljno shvaćeno, a ostalomu se smijte! Trebate se naučiti smijati, to se od vas zahtjeva. Morate shvatiti humor života.

-Hoćete umrijeti, kukavico, ali ne živjeti. K vragu, ali upravo živjeti morate!

Post je objavljen 25.10.2008. u 20:40 sati.