„Starci pobožni željeli da im se bar jedno čedo podigne do sreće, do gospodstva. A može li za njih biti veće gospodstvo, veća sreća od svečeničke halje? Kad mi sin poraste, mišljaše starica majka, bit će mi župnikom, susjedi ljubit će mu ruku, sudac klanjat će mu se, jest će svagdan mesa na bijelu pladnju, imat će od čega živjet do groba, pa što još više, molit će za moju dušu, a njegova je molitva bolja od druge molitve. Ima li veće sreće?“
„Srce ne kucaše mu veselo; žarkomu srcu mladića biješe i svijet preuzan,prezalo ono preletit preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidat ga od svijeta, zatvorit ga u sebe. Ima duša mirnih, krotkih, pobožnih u kojih je snage da metnu sav svoj život na oltar božji; a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro toliki junak. U njem je sve kipilo, vrilo,plamtilo. Bijaše preslab da si sam slomi krila. Al ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna halja činjaše mu se oklopom orijaša na prsima patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srca svog.“ Prijan Lovro, August Šenoa
Bijaše preslab da si sam slomi krila...
Post je objavljen 25.10.2008. u 20:18 sati.