Ponekad se zapitam zašto neke stvari u životu toliko bole… A najviše me zanima zašto na velikoj važnosti dobivaju male stvari toliko nebitne i tako lako rješive… Kad se lomiš iznutra to ne možeš nikom objasniti… Vrištat ćeš na sav glas i truditi se da te netko shvati… A nitko ustvari ne može doprijeti do jačine tvoje unutarnje boli… Tako je lako predat se nekome… I dušom i tijelom… Boli me što znam kako sve treba ići,a ipak radim suprotno i sebe dovodim u situaciju da patim… Svoje srce dajem svima kao da je tuđe… Zašto me baš uvijek mora napustiti netko tko mi priraste srcu !? Taman kad se moje srce potpuno otvori ugledam leđa osobe koja mi je u malo vremena postala sve… Takva napuštanja mjenjaju moje poglede na život… Ne želim više davati svoje suze u javnosti,ali slaba sam na neke stvari… Mislila sam da ću nakon nekih gubitaka u budućnosti biti sretnija i neću gubiti ljude koje volim i do kojih mi je stalo,ali unatoč mojim nadanjima neki ljudi koje sam voljela i neki koje još volim polako se okreću i odlaze svojim putem ni ne pitaju boli li… Naravno da nikog ne zanima tuđa patnja… Ali nije fer… Nije fer davati nekom sve i predati svoje srce na dlanu,a zauzvart dobiti ništa… Premlada sam da bi pesimistično gledala na život,ali već me dosta boli pregazilo.Kako objasniti nekom da ga voliš,ako on to jednostavno ne može shvatiti. Ako on ne zna što je ljubav…Ako nezna što znači pružiti nekom šansu da voli i biti voljen. Ako je kamena srca i slobodna duha… Neki su me ljudi iznenadili svojim postupcima i riječima… Neki pozitivno neki negativno… Sinoć sam nešto izgubila zauvijek… I toga više nema… Još jučer je bilo tako dostupno očima,rukama i srcu,a već danas toga više NEMA… Takva spoznaja boli… Jedino što mi preostaje je preboliti to i krenuti dalje,a to je najteže jer se srce vezalo… Izvadite čovjeku srce,ne može živjeti… Dio moga srca je otišlo za tim izgubljenim… Kao da teže dišem nego jučer,kao da mi srce drukčije kuca… Kao da se crni oblak nadvio nad moj život,a sunce je nestalo i odnijelo sa sobom sve lijepe trenutke,a u meni su ostala samo sjećanja i uspomene da se gušim u njima… Svatko je odgovoran za svoje postupke… Isto sam tako mogla spriječiti ovu bol i patnju i krenuti drugim putem,ali srce ne bira… I baš zbog toga čovjek pati… Svi koji su se ikada zaljubili znaju kako je to ostati bez daha zbog ljubavi… I kad gledam što sve proživljavam sve je uzalud jer osoba jer osoba koja je otkinula dio moga srca nema osjećaja i ne voli me kao što ja volim njega…Voljeti nekog,a ne biti s njim isto je kao biti kažnjen,a ne biti kriv…
Post je objavljen 25.10.2008. u 18:02 sati.