Umoran od samoga postojanja
Od petljanja po zamkama izdaje
Nemam za čiju ruku se primiti
Nemam nikog i mene nitko nema.
Trebam nekog, nitko ne treba mene.
Iskrenost kao zabranjeni grad
Nitko je ne spominje,
Nikome kao da ne treba,
Pitam se postoji li još.
Umoran od stalnog pričanja
Stalne potrage za potrebama
U zlatnom dobu kažu života
Misli gonim u smjerovima
Gdje otići, kako prestati,
Jer misao ne bira tren
A taj minut meni je vječnost.
I snaga mi se gubi kroz te sanje
Imam vječnost al ne kakvu sam želio
Jednu još molbu imam
Možda, možda, možda
Možda napokon netko je čuje
Samo na posljednjoj ploči da piše
„Zaboravljen od svih
Bio je samo vizionar tuđih iluzija...“
by:soul_catcher
Post je objavljen 25.10.2008. u 10:46 sati.