Marketing
...:::Anything for you! And what about me??:::...
Zar sam toliko naivna? Toliko popuštam?!
Ni sama sebi ne mogu vjerovati da sam popustila opet. Zašto? Trenutačno sama na sebe vičem jer mi je teško.
Nakon svih trenutaka našeg prijateljstva koje je totalno izbljedilo meni je stalo. Pa zašto?
Ne mogu neke ljude izbrisati iz života ali dali oni mogu biti fer i pokazati da sam im nekad barem malo značila. Slušam riječi koje mi stari upućuje: Samo ti pomaži jer drugi ti neće pomoći.
Da vam ispričam ukratko o čemu se radi? Iako možda ne želite ipak…. Moram nekome reći.
Postoji jedna cura «prijateljica» do koje mi je stalo, iako više nije kao prije ja sam uvijek tu za nju. Otkako smo se pomirile sa onom 3.frendicom mene više nema. Zaboravile su na mene i sve ono što je bilo. Iskreno nije mi žao, ipak… možda malo. Njen ponos, ponašanje upućuje da joj ne trebam i ja se nosim s tim, nekako. Nije me briga što se događa u njenom životu jer zaista imam 3 frendice bez kojih bi mi život bio kaos. Imam njih i to je dovoljno za moju sreću. Sve ovo vrijeme nije mi poslala poruku da pita kako sam, nije me upitala dali je sve u redu. Ne nije, a ja sam šutila. Rekla sam da više neću padati na te fore prijateljstva. Ipak…
Nazvala me prije sat vremena i otišla sam do nje. Pitala me za pomoć i ja sam pomogla i što sam napravila??? Sve ovo vrijeme me izbjegavala, ponekad i ponižavala a ja sam otišla do nje i … Kako sam glupa. Smijala sam se kada su mi starci govorili da prijatelje imam samo kada im nešto treba. Sad mi je žao i priznajem da ste imali pravo. Ajme kako se jadno osjećam.
Samo se želim izgubiti u sjeni i …. Nestati. Tko iskreno može ustati i izjaviti da mi je prijatelj? Ima ih malo... nije ovaj post samo zbog današnjeg događaja već zbog događaja iz cijelog tjedna. Koliko sam im samo pomogla a kada sam ih zamolila da oni meni pomognu okrenuli su leđa i pravili su se da me ne čuju. Jučer smo sjedile u Campariu (mi cure iz razreda) i zamislila sam se. Razmišljala sam o sebi. Možda zvučim umišljeno jer razmišljam o sebi ali… pitala sam se kakva sam zapravo. . . Na pitanja šta mi je odgovarala sam da nije ništa. . . Kako samo mogu lagati. . . u dubini ovog mog jadnog srca samo molim da me osobe do kojih mi je neizmjerno stalo ne povrijede jer kako je krenulo… Žao mi je što sam maturantica i što iduće godine odlazimo na fakultet. Napokon sam našla ljude kojima je stalo do mene kako barem ja mislim, a već je došlo vrijeme da se rastanemo. . .
Kako je sve komplicirano…
Post je objavljen 23.10.2008. u 18:43 sati.